Kutak za odmor

Ovo je moj kutak za odmor... (što je očigledno).
Kad sam tužna, tužna sam.
Kad sam sretna, sretna sam.
Kad sam ljuta, ljuta sam.
Razočarana, razočarana.

Upravo zbog toga, biće svega u mom malom kutku...

Gdje sam!?
2012/02/18,23:59

Tu sam

Ja, domaćica!? Pih...
2012/02/12,19:17

Da mi je neko prije godinu dana, ma čak i prije mjesec, rekao da ću se toliko radovati kupovini novog posuđa, pa rekla bih mu, u najmanju ruku, da je lud. Ja, koja nikada nisam spremila ništa komplikovanije od makarona i supe iz kesice, da se radujem, pa još i sama da kupujem nešto za kuhinju, Bože sačuvaj.

Sve dok me mama nije nagovorila da na vrijeme obezbjedim neke "sitnice" za kuću. I tako, naručih komplet posudja, navodno jako dobrog, pa vidjećemo. I kad sam to uradila, jedva čekam da narudžba stigne. Da stvar bude gora, uz to sam kupila i masažer koji dugo, dugo želim ali njemu, skoro da se i ne radujem.

Ali, valjda to tako ide. Sada nemam nikakvih obaveza u kući, ne mislim šta će se danas spremati za ručak, koliko je još zaliha hrane ostale, da li je potrebno ići u nabavku, baš ništa. Za nekoliko mjeseci će se sve promjeniti. I koliko me to čini radosnom, toliko me i strah. Nas dvoje sami, oboje nenaučeni na takve obaveze, moramo naučiti da se nosimo sa pravim životom. Moramo biti domaćini, stvarati nešto svoje, graditi dom (dom a ne kuću), dočekivati goste, brinuti se o hrani, ogrevu, namještaju, sitnim potrepštinama... Moramo naučiti da se novac više ne troši samo na garderobu, izlaske, izlete, prohtjeve... Moramo se uozbiljiti.

Uozbiljiti!? E, to nećemo nikada. Bar ne u onom smislu u kojem to shvataju oni koji su upali u kolotečinu života pa im se dan sastoji od poslovnih obaveza, kuhanja i spavanja za žene ili, gledanja TV-a  umjesto kuhanja za muškarce.

Mi ne želimo da postanemo takvi. Ok, uozbiljićemo se u raspoređivanju novca i rukovođenju kućnim poslovima ali nećemo zapostaviti prijatelje, šetnje, izlete, putovanja. Trudićemo se da nam čak i kupovina bude avantura, baš kao što je sada. Nećemo prestati da šaljemo slatke poruke jedno drugom i nećemo dozvoliti da nam se žar ljubavi ugasi... 

I sve dok to želimo i dok smo spremni da radimo na tome, znamo da možemo i uspjeti.

A one nove šerpe, lonci, tave... sve ćemo to zajedno iskoristiti, neće on meni gledati TV po cijeli dan ;) 

 

Bijeg od stvarnosti
2012/02/11,13:58

Koristim pauzu u učenju da se opustim a to mi najbolje ide čitajući opuštajuću "literaturu" poput blogova.

Tražim muzičku podlogu, nešto da ne odvlači pažnju ali da je prijatno. I nađem nešto što mi itekako odvuče pažnju. Muzika kraja devedesetih godina, period ulaska u pubertet i prva zaljubljivanja.

Backstreet Boys. O, kako sam samo bila luda za Nick-om. Sad mi je to smješno i simpatično, naravno ali tada je bilo veoma ozbiljno :). Sve njihove pjesme znala sam napamet, još neke djelove znam dok ih slušam. Sestra je "glumila" Brian-a a ja Nick-a, pisale smo pisma jedna drugoj u njihovo ime, slavile rođendane... bila su to slatke, dječije igre lišene agresivnosti i nasilja koje današnja djeca teško mogu zaobići. 

I upravo slušanje tih pjesama na You Tube-u me podsjetiše na vremena bezbrižnosti za kojima se s vremena na vrijeme javi nostalgija i potreba da uronim u uspomene bježeći od svakodnevnih obaveza koje neće da čekaju bolja vremena. 

Tako i sada, bježim od knjige otvorene na stranici koja me najmanje privlači i najviše muka zadaje. 

Zato idem da je preskočim u iščekivanju preseljenja u Blogograd jer čitam, čitam i čitam a još ne mogu da komentarišem. 

 

Strast
2012/02/10,23:30

To je sve što ću ti dati,

poneki osmjeh tajnu što krije

i sve što mislim, ne moraš znati

jer neće ni biti što bilo nije.

 

Uzmi il' ostavi, više ne traži,

nisi ti taj, nisam ja ta;

slatke su tvoje male laži

ali ja nisam za takva šaputanja.

 

Na mom jastuku mjesto je zauzeto,

nečija ljubav moje srce grije,

ne traži da bude oteto

ono što milom dato ti nije.

 

Nema tu ljubavi, samo je strast

ono što tebe vuče ka meni,

sa nekom drugom probaj tu slast

jer mi nismo krojeni po istoj mjeri.

 

                                      Septembar 2007.

San
2012/02/08,20:41

Poljuljana osjećajem nakon buđenja iz jednog davnog sna, teturam se cijeli dan.

Ali, stvarnost, dovoljno istinita i značajna, pruža mi ruku da ne padnem. Čak i da nije, ja bih opstala. 

Jer snovi ustupaju mjesto jedni drugima, neki se zaborave, neki samo potisnu pa povremeno izađu. A neki, kao onaj koji živim, ostaju tu za cijeli život da te čuvaju od tebe same...

 

Prolaznost
2012/02/05,13:49

 

Pa dobro, idi! Evo puštam te iz srca

iako mi je žao što ćeš jednom biti samo prošlost,

ne boli me naša ljubav toliko

koliko me boli prolaznost.

 

Ne patim, ne brini! Ima smisla svako

novo jutro i svaki dan bez tebe što prođe,

samo me malo boli kad vidim

da sve na isto dođe.

 

U jednom trenutku vjeruješ u vječnost,

zatim te stvarnost probudi

a kad toliko vremena sa nekim provedeš

ne može srce da ne poludi.

 

A sad je kraj i sad smo, kao, prijatelji

a znamo oboje da to tako ne ide,

vrijeme će nas natjerati da postanemo stranci

i dovešće nam neke druge ljude.

 

To me i boli! Do juče si mi bio sve na svijetu

a ko zna šta sutra ćeš postati,

jednom će i ova tiha bol prestati,

tužno je što ćemo sve zaboraviti.

 

                                         LiP,  2008

 

U potrazi za idealnom
2012/01/06,14:53

Svaka žena, ma koliko mi tvrdile da nije tako, mašta o danu kada će obući vjenčanicu. I ja sam govorila da meni to nije bitno i da ne želim ni svadbu, ni dizanje prašine oko svega toga. Htjela sam nešto jednostavno, mama, tata, brat, sestra i ništa više. Međutim, kako se bližilo vrijeme planiranja, moje želje su se promjenile.

 

Ušla sam u prvu radnju u čijem sam izlogu ugledala vjenčanicu od koje mi je zastao dah. Potpuno neplanirano, samo sa mamom kao pratnjom, odlučila sam da probam. Dok mi je ljubazna prodavačica pomagala da se obučem, srce mi je lupalo jer, kao što sam rekla, svaka od nas ovo potajno priželjkuje. Očekivala sam da ću, nesvjesno, reći "VAU", da će mi se zamantati od tog osjećaja, da ću to biti neka druga ja. Međutim, razočarenje. Veliko razočarenje. Srce se smirilo a ja, kao da sam obukla najobičniju haljinu za izlazak. 

 

Pa, dobro, probaću neku drugu. Nisam se dala pokolebati iako sam očekivala da će pogled u ogledalo, sebe u vjenčanici, izazvati oduševljenje. Probaj drugu, treću, četvrtu, petu... Ništa. Razočarenje ponovo. Pa ovo je trebao biti doživljaj za pamćenje. 

Sve su mi nekako iste, sličnog kroja, prepuno volana, šljokica, preteške. Nekako sam to drugačije zamišljala. 

I prije nego što skinuh i poslednju, odlučna da krenem kući, nagovoriše me da bar pregledam katalog, ništa me ne košta. Uh, nešto po mom ukusu. I čini mi se da sam je istovremeno ugledala i na slici i na vješalici. Nisam smjela ni htjela da se prerano radujem. Očekivala sam razočarenje, kao i do tada. 

 

E to je bio taj momenat. Kada sam je obukla, znala sam. Jednostavno sam znala da je to to. Kao kad se zaljubiš pa ti sve odgovara, sve ti je dobro i znaš da nemaš šta da tražiš dalje. Kao da je krojena za mene, srce je zalupalo, automatski mi se osmjeh pojavio na licu i taj doživljaj je ipak, postao nešto što ću pamtiti i prepričavati. 

Totalno je drugačija od svih koje sam vidjela, bez previše detalja, volana, jednostavna a lijepa, čak više balska svečana haljina nego vjenčanica ali je baš onakva kakvu sam zamišljala. I znam da će se nekome svidjeti, nekome neće ali to je moj dan i moja vjenčanica.

 

Zato sve vi, koje vas ovo tek čeka, znaćete koja je prava. Bićete oduševljene i u dnu duše mirne i uzbuđene istovremeno jer to je baš ono što ste tražile. I nemojte pristajati na manje od onoga što vas čini sretnom i potpunom. I primjenite to na sve životne situacije.

 

 

Sjećanje
2011/12/28,22:00

 

Neobičan je tok događaja koji nas okružuju. Još je neobičnije koliko ih nismo svjesni u tom trenutku već nas sustignu nakon nekoliko sedmica, mjeseci ili čak i godina.

Nekada davno, prije skoro 7 godina bila sam ludo zaljubljena i beskrajno povrjeđena. Neko ko mi se kleo da me voli, kovao me u zvjezde i obećavao ljubav za cijeli život, vrlo brzo je pogazio svoju riječ i lomio me iznova i iznova. Padala sam i dizala se pune dvije godine i govorila sebi: "Nikada više". Vremenom sam naučila da se branim od njega, vremenom su nam se putevi razdvojili, nismo se sretali i bila sam naizgled spokojna. A onda se sretosmo, sasvim slučajno i čuh od njega ono što mi je trebalo da krenem dalje, priznao je da je on kriv za sve, da je shvatio da me je povrjeđivao. Kasnije se oženio, dobio je sina. Ponekad ga se sjetim uz neki neodređen osjećaj nostalgije, sjete i radosti. Voljela sam ga. Možda bih ga i danas voljela da je bilo drugačije. 

 

Gledam oči malog dječaka, iste kao njegove. Gledam datum postavljanja slike - moj rođendan. Gledam vjenčanicu njegove supruge, datum - rođendan mog momka, budućeg muža. Kad se ja budem udavala, njemu će biti godišnjica braka. 

I to shvatam ja, on nikada neće primjetiti. A koliko je toga skrivenog, onog što nikada ne vidimo a ne shvatimo da se dešava. Možda smo nekada sjedili na istoj klupi, stajali na istom mjestu a mimoišli se u pet minuta. 

 

Oduzimao mi je dah, za tren me dizao u visine i spuštao na dno. Ali, ipak želim da ga pamtim kao onu mladalačku ljubav koju svi imamo, koje se sjetimo kad nam djeca porastu pa se upitamo, da li se možda druže a da mi to i ne znamo.

 

Neurozna sam!!!
2011/12/20,18:18

Veoma mi je teško. Došla sam do one tačke kada samo stojim, ni naprijed ni nazad ne idem, kada bih trebala nešto učiniti ali ja sam nepomična.

 

Davne 2003. sam upisala fakultet jer sam to htjela još kao dijete. Nisam, kao većina mojih vršnjaka, pri završetku škole bila neodlučna o svom životnom putu. Još u osnovnoj školi sam znala da želim da upišem Ekonomsku školu, pravni smjer a zatim i Pravni fakultet. Bilo je tu još nekih zanimanja kojima sam poželjela, u međuvremenu, da se bavim ali ovo je ostalo zacrtano. 

I zaista, uspjela sam u tome i sve je išlo po planu dok nisam dobila priliku da radim i to, ne bilo kakav posao, već onaj koji se ne odbija, bar ne u današnje vrijeme. I prošlo je dosta vremena dok sam se navikla na tempo kojim živim poslednjih godina. Radim - učim - spavam. Negdje između se provuku i izlasci, prijatelji, momak ali kako god okrenem, na jednoj ili dvije strane gubim. Jednostavno, ne mogu sve da stignem i da svi budu zadovoljni. 

Zato se odužila ovo igranje na dva kolosjeka i nikako da se sastavim. Upravo sada, kao da sam stala pred zid i nemam gdje. Nemam čak ni mogućnost izbora. Ostala su još samo četiri ispita a ja nemam više snage. Čini mi se da ne mogu više zapamtiti ni naslov a kamoli lekciju i milion činjenica. 

Zacrtala sam sebi da ću završiti. Ponosna sam na sebe što sam uopšte i ovoliko uspjela jer mnogi moji prijatelji ne rade i imaju cijeli dan da uče a opet smo na istom. I mnogi, kad počnu da rade, odustanu od državnog fakulteta, prebace se na privatni i, gotovo za čas posla. Ali, ja to ne želim. Želim da zaslužim tu diplomu jer dobro znam koliko sam suza i truda uložila u svaki ispit. 

I sad sam stala. Tražim snagu da nastavim jer ne mogu, ne želim da odustanem sada, na samom kraju. Ali treba mi odmor.......... Psihički!

 

 

 "Neuroza je izraz jedne sasvim specifične nesposobnosti ličnosti da  zadovolji zahteve koji se pred nju postavljaju"   Vladislav Klajn

 

 

 

Kako je to
2011/10/22,15:16

Kako je to kada napuštaš svoj način života i počinješ neki novi. Radujem se ja tome, nije da mi je žao ali nekako me uhvati nostalgija i pomalo strah. Sve će se promjeniti. Živjeću u drugoj kući, imati drugi namještaj, druge navike, drugi raspored obaveza.

Jutros sam razgledala svoju sobu, željela sam da upijem svaki kutak u čije sam spremanje unijela dio srca, razmišljala sam šta ću ponijeti sa sobom, gdje ću sve to staviti, hoću li imati dovoljno prostora. Nedostajaće mi čak i "veličanstveni pogled" na ljubičasti zid susjedne kuće, čak i ova rupa u zidu koja je nekada služila za provlačenje kablova, čak i pokvarene roletne i rasklimani ormar. Kad odem, moja soba više neće biti moja, čak i kad bi ostala identična kao sada.

Ali, to je sastavni dio života. Pričam to svom dragom ali on nema osjećaj kakav ja imam. Selio se više puta a ja nikada. Oduvijek živim u ovoj kući sa svojim roditeljima, volim svoj balkon i stepenice, volim svoju sobu i lako se vežem za stvari. 

Neće mi biti lako, to znam. Kako vrijeme odmiče, nekako me hvata strah iako sam mislila da neću osjetiti ni trunku tog osjećaja.

A dotukla su me pitanja jednog malog dječaka, mog bratića: "A kad se ti udaš, hoćeš li se ti i dalje prezivati G...? Hoćeš li se ti udati ili oženiti, jer ako se udaš, ti ćeš otići od nas i prezivaćeš se drugačije a ako se oženiš, ostaćeš sa nama! Može li da se ti oženiš, pa da ne ideš nigdje i da se prezivaš G..?"

 


Crna hronika ili oglasi!?
2011/10/10,19:33

"Jedna osoba je danas izvršila samoubistvo..."

"Muškarac i žena, koja je bila u drugom stanju, poginuli su juče..."

"Policija u Foči našla je mrtvo novorođenče..."

"...osudio je danas xx na 20 godina zatvora zbog ubistva 13. godišnjeg sina" 

 I tako dalje... 

 

Zar ovakav početak dana ne obećava da će ostatak biti još sumorniji!? Odlučila sam da više
 ne čitam ovakve članke i ne slušam slične priče. Ne donose mi ništa dobro, naprotiv. Samo saznanje da smo na korak od dna. Neki i na dnu. Rastužim se kad čujem za saobraćajnu nesreću koja je odnijela nedužne živote. Razbjesnim se zbog monstruma koji, iz dosade, šetaju ulicom i nožem bodu prolaznike. Naljuti me bahati muž koji tuče svoju ženu. Otkud mu pravo da drugome oduzima ili uništava život, život koji je svima od Boga dat.

 

I zato neću da čitam crnu hroniku. Unosi samo nemir i neku prazninu, osjećaj da nisi siguran ni u sopstvenoj kući. Radije pređem na oglase, ako moram da biram.

Ne znam zašto je ljudima najzanimljivija crna hronika. Naslovi prodaju novine a najčešći su upravo iz ove rubrike, nažalost. Kao da svijet nema ništa dobro ni lijepo da ponudi. Kada ste poslednji put pročitali neku pohvalu na račun političara, direktora, šefa? Oko nas su samo kritike i crne brojke.

Ima toliko lijepih stvari koje možemo pročitati i naučiti. "Kako urediti dvorište", na primjer. Čak i da nemate dvorište, razveseliće vas zelenilo i cvijeće, bar na slikama. Potražite reportažu o gradu koji ste oduvijek htjeli da posjetite, bar na nekoliko minuta ćete otputovati na mjesto koje vas opušta. 

 


"Od svih navika savremenog sveta, čitanje dnevnih novina je jedna od najgorih. Ujutro, u momentu kada je naša duša najotvorenija, u nju se sliva svo zlo koje je svet proizveo prethodnog dana."

Suzana Tamaro, "Idi kuda te srce vodi"

 

Mojoj mami, umjesto riječi
2011/10/01,20:39

Ušli smo u deseti mjesec ove 2011. godine. Već!!!

 

Dobro se sjećam osnovne škole. Maštala sam kako ću jednog dana upisati fakultet, jedva čekala to vrijeme, nekako mislila da, kada odrasteš, možeš sve. A sada znam da, kada si dijete, možeš sve. 

Svaki događaj koji sam znala da mi predstoji, jedva sam čekala, činilo mi se da nikada neće doći taj dan. Rijetki su bili trenuci za koje sam željela da nikada ne prođu, ne zato što nisu bili lijepi nego zato što sam uvijek mislila da može biti i ljepše. Samo jednom u životu sam željela da vrijeme stane jer sam znala da je to tada i nikada više. Ostalih momenata, vodila sam se onom otrcanom: "Uvijek može bolje".

 

I danas, kad pred sobom imam planove koje trebam ostvariti u narednih godinu dana, jedva čekam kada će početi da se realizuju. Teško se usredsredim na ovaj trenutak i mislim kako će sutra biti još bolje a da pri tom, nemam pojma kako je sada. Kao da ne znam da uživam i to, znam, nije dobro. 

 

I evo, sada dok pišem ovaj post, shvatam da za neke stvari više nikada neću imati priliku. Zato, idem da sredim kuću, operem suđe i dočekam mamu sa osmjehom jer znam da, za koji mjesec, neću imati priliku to da radim svakog dana. 

 

I vama, mlađima, koji premalo vremena posvećujete svojim roditeljima, prepričaću priču jedne moje drugarice. 

Mama joj je, kao i svaka mama, nastojala da ugodi u svemu. Štedila ju je teških pa i lakih poslova samo da je pusti da na miru uči. Uvijek je govorila da ima vremena, namučiće se. I, ubrzo nakon završetka školovanja, udala se. Neko vrijeme je sa mužem živjela kod svekrve i svekra koji su bili dobri ali je ovaj put ona bila ta koja je radila i kod kuće i na poslu. Poslije tog vremena došla je mami i rekla: "Žao mi je što ti nisam više pomagala u kući". 

 

----------------

Poštujte svoje roditelje. I kad vam se čini da je njima sve lako, da mama može stići i oprati veš i napraviti ručak i usisati kuću i spremiti krevete i oprati suđe i x nekih stvari, vjerujte da ne može. Samo se pravi da je još uvijek mlada i da ima snage. Čuvajte njenu snagu jer trebaće vam njena mudrost i ljubav u danima kad budete imali svoju djecu...

 

 

 

 

Ovaj post nema naslova
2011/09/27,21:04

Na izmaku sam snage. Koristim poslednje atome da započeto završim, odričem se svega i svačega, ponajviše sama sebe. Kad sam poslednji put odmarala bez razmišljanja i griže savjesti? Ne znam.

Danas, u četiri sata, vrijeme je bilo prelijepo za šetnju. Požutjelo lišće i prohladni povjetarac najavljuju jesen, i to, čini mi se, lijepu jesen. A u mojoj glavi pišti onaj mali glasić, opominje i tjera dalje. 

Umorna sam. Svaki dan plačem jer ne znam drugi način da izbacim iz sebe osjećaj da sam zarobljena, ograničena rokovima. Ali, te suze mi daju olakšanje i komadić snage da se izborim sa svim i korak po korak dodjem do kraja.

Umorna sam i od nerazumjevanja pojedinih ljudi i prebacivanja što ih zapostavljam. Pa, zar prijatelji, ako to jesu, ne bi trebalo da razumiju ako već ne mogu da pomognu!? 

 

Hvala ovim stranicama što mogu na njima da kukam. I hvala vama čiji blogovi mi pomažu da bar na tren odvučem misli od svakodnevnice, čak i kada nemam vremena ni riječi da komentarišem. 

 

 

Ko je ovdje lud!?
2011/09/09,23:59

Večeras se skupila ljutnja, zamjeranje, čuđenje ljudskom obrazu. I razmišljam da li je takav zaslužio da se opiše na ovim stranicama koje bi mi trebale služiti za odmor. Pa, možda i bi. Bolje da ove negativne misli stoje ovdje nego da ih skupljam u sebi i da, zbog nebitnih ljudi, ne mogu da zaspim.

 

Već dugo, možda godinu ili dvije, "upala" nam je u društvo djevojka. Kolegica sa fakulteta jedne od nas. Ok. Nikada nismo odbacivale nova lica, naprotiv. Uostalom, pojavljivala se jednom u 10 naših izlazaka pa je do nedavno nisam mogla ni procjeniti. 

 

I na stranu sve ostalo, u njen karakter neću da ulazim jer nije mi čak ni drugarica. Ali, njeno prisustvo našim dnevnim kafama i večernjim izlascima se učestalo i nekako mislim da je trebala i sama zaključiti na koji način funkcionišemo sa finansijama. Danas imam ja, sutra ti, prekosutra treća i tako redom. Niti ko broji koliko je ko dao para, ni koliko je tura platio. Bitno da konobari ne trče za nama kad izađemo iz kafane.

 

Ali, pomenutoj osobi, nije navika niti da upita koliki je račun već je u redu da izlazi sa nama skoro stalno i naziva nas svojim društvom dok plaća tačno onoliko koliko je potrošila ili ne plati ni to. I svi smo to primjetili, svako sa dozom straha da kaže naglas, da ne bi neka od nas ispala škrtica zato što neko treći broji svaki novčić. A da ironija bude veća, neko treći ko ima sasvim dobar posao, u odnosu na ostale.

 

I preko svega bih ja nekako prelazila jer nisam konfliktna osoba i neću da zbog siće gubim obraz ali ovo danas je prelilo čašu. Odlazimo na babine šestoj drugarici koja je 100 KM daleko i dogovaramo se da dijelimo trošak za gorivo. Naravno, svaka od nas daje podjednako, neke čak i više nego što treba a "kolegica" kaže kako nema sada sitno, daće kasnije. Kasnije, sjedimo u kafiću, prepričavamo doživljaje i na kraju svega, ista ona vadi siću iz novčanika i ponovo plaća samo svoje piće dok druga (nezaposlena) pita jesmo li još nešto dužne povodom goriva. Samo pogled, kao "nisam iz te priče" i rastanak. 

 

E pa, draga moja, sa mnom više nećeš piti kafu. Ili ja neću sa tobom...

 

 

Jupi... moj prvi post
2011/09/07,23:13

Konačno! Konačno da i ja dobijem svoje mjesto pod suncem nakon godina i godina. Nekako me ne drži mjesto ili jednostavno nisam našla neko gdje se osjećam kao kod kuće.

 

I baš, baš, baš imam potrebu da pišem pa bile to teme za plakanje, za smijanje, za obično "pražnjenje" nakon običnog ili pak, napornog dana na poslu. Nisam ja neki pisac. Pišem iz srca, onako, za sebe. Ne mislim na šta će ličiti kad završim niti volim da prekrajam rečenice i misli. Šta sam rekla-rekla!!! Ups, napisala. 

I, kao, pišem pjesme. I ono malo ljudi koji imaju privilegiju da ih pročitaju, i to svaku petnaestu, kažu da su dobre ali, ipak nisam ni pjesnik.

Mada, ne sporim činjenicu da sam, kao dijete maštala da upravo to postanem. I zanosila sam se mišlju da bih bila uspješna. Čak sam htjela da budem i novinar. Odgovorili su me. Jednog dana sam im zahvalna a drugog im zamjerim. Iz različitih razloga.

Ovo je, valjda, način da kompenzujem taj nedostatak, tu neugašenu želju za pisanjem. Kad pronađem one pričice zbog kojih sam se zanosila da mogu biti pisac, prosto poželim da ovako, amaterski, lupkam po tastaturi i budim ukućane taman kad utonu u najslađi san.

 

Pa eto, dobro vam došla moja malenkost...

 

 

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu
"Dok žena plače, suzama sprema zasjede"
eXTReMe Tracker