Kutak za odmor

Ovo je moj kutak za odmor... (što je očigledno).
Kad sam tužna, tužna sam.
Kad sam sretna, sretna sam.
Kad sam ljuta, ljuta sam.
Razočarana, razočarana.

Upravo zbog toga, biće svega u mom malom kutku...

Kako je to
2011/10/22,15:16

Kako je to kada napuštaš svoj način života i počinješ neki novi. Radujem se ja tome, nije da mi je žao ali nekako me uhvati nostalgija i pomalo strah. Sve će se promjeniti. Živjeću u drugoj kući, imati drugi namještaj, druge navike, drugi raspored obaveza.

Jutros sam razgledala svoju sobu, željela sam da upijem svaki kutak u čije sam spremanje unijela dio srca, razmišljala sam šta ću ponijeti sa sobom, gdje ću sve to staviti, hoću li imati dovoljno prostora. Nedostajaće mi čak i "veličanstveni pogled" na ljubičasti zid susjedne kuće, čak i ova rupa u zidu koja je nekada služila za provlačenje kablova, čak i pokvarene roletne i rasklimani ormar. Kad odem, moja soba više neće biti moja, čak i kad bi ostala identična kao sada.

Ali, to je sastavni dio života. Pričam to svom dragom ali on nema osjećaj kakav ja imam. Selio se više puta a ja nikada. Oduvijek živim u ovoj kući sa svojim roditeljima, volim svoj balkon i stepenice, volim svoju sobu i lako se vežem za stvari. 

Neće mi biti lako, to znam. Kako vrijeme odmiče, nekako me hvata strah iako sam mislila da neću osjetiti ni trunku tog osjećaja.

A dotukla su me pitanja jednog malog dječaka, mog bratića: "A kad se ti udaš, hoćeš li se ti i dalje prezivati G...? Hoćeš li se ti udati ili oženiti, jer ako se udaš, ti ćeš otići od nas i prezivaćeš se drugačije a ako se oženiš, ostaćeš sa nama! Može li da se ti oženiš, pa da ne ideš nigdje i da se prezivaš G..?"

 


Crna hronika ili oglasi!?
2011/10/10,19:33

"Jedna osoba je danas izvršila samoubistvo..."

"Muškarac i žena, koja je bila u drugom stanju, poginuli su juče..."

"Policija u Foči našla je mrtvo novorođenče..."

"...osudio je danas xx na 20 godina zatvora zbog ubistva 13. godišnjeg sina" 

 I tako dalje... 

 

Zar ovakav početak dana ne obećava da će ostatak biti još sumorniji!? Odlučila sam da više
 ne čitam ovakve članke i ne slušam slične priče. Ne donose mi ništa dobro, naprotiv. Samo saznanje da smo na korak od dna. Neki i na dnu. Rastužim se kad čujem za saobraćajnu nesreću koja je odnijela nedužne živote. Razbjesnim se zbog monstruma koji, iz dosade, šetaju ulicom i nožem bodu prolaznike. Naljuti me bahati muž koji tuče svoju ženu. Otkud mu pravo da drugome oduzima ili uništava život, život koji je svima od Boga dat.

 

I zato neću da čitam crnu hroniku. Unosi samo nemir i neku prazninu, osjećaj da nisi siguran ni u sopstvenoj kući. Radije pređem na oglase, ako moram da biram.

Ne znam zašto je ljudima najzanimljivija crna hronika. Naslovi prodaju novine a najčešći su upravo iz ove rubrike, nažalost. Kao da svijet nema ništa dobro ni lijepo da ponudi. Kada ste poslednji put pročitali neku pohvalu na račun političara, direktora, šefa? Oko nas su samo kritike i crne brojke.

Ima toliko lijepih stvari koje možemo pročitati i naučiti. "Kako urediti dvorište", na primjer. Čak i da nemate dvorište, razveseliće vas zelenilo i cvijeće, bar na slikama. Potražite reportažu o gradu koji ste oduvijek htjeli da posjetite, bar na nekoliko minuta ćete otputovati na mjesto koje vas opušta. 

 


"Od svih navika savremenog sveta, čitanje dnevnih novina je jedna od najgorih. Ujutro, u momentu kada je naša duša najotvorenija, u nju se sliva svo zlo koje je svet proizveo prethodnog dana."

Suzana Tamaro, "Idi kuda te srce vodi"

 

Mojoj mami, umjesto riječi
2011/10/01,20:39

Ušli smo u deseti mjesec ove 2011. godine. Već!!!

 

Dobro se sjećam osnovne škole. Maštala sam kako ću jednog dana upisati fakultet, jedva čekala to vrijeme, nekako mislila da, kada odrasteš, možeš sve. A sada znam da, kada si dijete, možeš sve. 

Svaki događaj koji sam znala da mi predstoji, jedva sam čekala, činilo mi se da nikada neće doći taj dan. Rijetki su bili trenuci za koje sam željela da nikada ne prođu, ne zato što nisu bili lijepi nego zato što sam uvijek mislila da može biti i ljepše. Samo jednom u životu sam željela da vrijeme stane jer sam znala da je to tada i nikada više. Ostalih momenata, vodila sam se onom otrcanom: "Uvijek može bolje".

 

I danas, kad pred sobom imam planove koje trebam ostvariti u narednih godinu dana, jedva čekam kada će početi da se realizuju. Teško se usredsredim na ovaj trenutak i mislim kako će sutra biti još bolje a da pri tom, nemam pojma kako je sada. Kao da ne znam da uživam i to, znam, nije dobro. 

 

I evo, sada dok pišem ovaj post, shvatam da za neke stvari više nikada neću imati priliku. Zato, idem da sredim kuću, operem suđe i dočekam mamu sa osmjehom jer znam da, za koji mjesec, neću imati priliku to da radim svakog dana. 

 

I vama, mlađima, koji premalo vremena posvećujete svojim roditeljima, prepričaću priču jedne moje drugarice. 

Mama joj je, kao i svaka mama, nastojala da ugodi u svemu. Štedila ju je teških pa i lakih poslova samo da je pusti da na miru uči. Uvijek je govorila da ima vremena, namučiće se. I, ubrzo nakon završetka školovanja, udala se. Neko vrijeme je sa mužem živjela kod svekrve i svekra koji su bili dobri ali je ovaj put ona bila ta koja je radila i kod kuće i na poslu. Poslije tog vremena došla je mami i rekla: "Žao mi je što ti nisam više pomagala u kući". 

 

----------------

Poštujte svoje roditelje. I kad vam se čini da je njima sve lako, da mama može stići i oprati veš i napraviti ručak i usisati kuću i spremiti krevete i oprati suđe i x nekih stvari, vjerujte da ne može. Samo se pravi da je još uvijek mlada i da ima snage. Čuvajte njenu snagu jer trebaće vam njena mudrost i ljubav u danima kad budete imali svoju djecu...

 

 

 

 

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu
"Dok žena plače, suzama sprema zasjede"
eXTReMe Tracker