Kutak za odmor

Ovo je moj kutak za odmor... (što je očigledno).
Kad sam tužna, tužna sam.
Kad sam sretna, sretna sam.
Kad sam ljuta, ljuta sam.
Razočarana, razočarana.

Upravo zbog toga, biće svega u mom malom kutku...

Sreća je u malim stvarima
2011/12/31,17:53

 

Za sada imam sve što mi treba. U Novoj godini neću biti ni bolja ni gora i zato mi ne znači mnogo ovaj prelaz sa 2011. na 2012. Mada, moram priznati, promjeniće mi ta 2012. život i to, poprilično. Ali, to neće biti zbog smjene godina, zbog 31.12. ove ili 01.01. iduće.

Ako želimo da budemo sretni, bićemo. Samo trebamo pronaći razlog a razloga je mnogo. Kada ste poslednji put zastali i gledali zalazak sunca ali, onako, od srca se tome radovali. Kada ste sa uživanjem posmatrali cvjeće u dvorištu ili zelenilo oko vas. Kada ste, istinski, uživali u dodirima voljene osobe i posvetili se tom trenutku kao da je sve što imate. 

 

Najlakše je prepustiti se svakodnevnici, ustati mrzovoljan pri pomisli na novi radni dan, doći na posao i jedva čekati kraj radnog vremena, zatim doći kući i tužno iščekivati vrijeme za spavanje i činjenicu da će sutra sve biti isto. Ne mora biti isto. Ne mora biti ni tužno, ni mrzovoljno, ni loše. Čak ni posao, ma koliko dosadan ili težak bio, ima svoje dobre strane ali mi ih ne tražimo, zato ih i ne vidimo.

 

Muškarci se žale na svoje žene. Dođu kući a one samo čiste, peru, kuhaju, nisu dotjerane, nisu raspoložene, nasmijane. Iste te žene se žale na muškarce. Zbog njega čiste, peru, kuhaju, nemaju vremena za sebe, nigdje ne idu, zatvorene su u kući pa nemaju zašto ni da se dotjeraju i sve to rezultira lošim raspoloženjem. A kada bi se obe strane malo potrudile, svijet bi bio drugačiji. Zašto taj isti muškarac ne bi pomogao malo svojoj ljepšoj polovini, pa bi ona manje radila i bila manje umorna. Zašto je ponekad ne bi izveo na večeru, u šetnju, u izlazak pa bi se ona češće sređivala. I ista ta žena, zašto mu ne bi nametnula malo više obaveza, sebe da rastereti, sebi da udovolji. Zašto ne bi ona njega pozvala da izađu. 

 

Sve se se može kad se hoće. Ne mislim na one velike želje koje traže veliki novac da bi se ostvarile. Ali, ako je to ono što nekoga čini sretnim, taj nikada neće biti sretan jer kad želiš mnogo i to ostvariš, onda poželiš još više i tako u krug.

 

Sreća i zdravlje su jedino ka čemu treba da težimo. Na oboje možemo uticati, ako ne u potpunosti, onda velikim dijelom. Samo se moramo potruditi.

 

Najlakše je prepustiti se svakodnevnici. Ali, ne i najljepše.

 

A ja vama želim da u lijepim trenucima uživate najviše što možete a iz loših da naučite nešto pozitivno i da izađete iz njih kao pobjednik.

 

Sjećanje
2011/12/28,22:00

 

Neobičan je tok događaja koji nas okružuju. Još je neobičnije koliko ih nismo svjesni u tom trenutku već nas sustignu nakon nekoliko sedmica, mjeseci ili čak i godina.

Nekada davno, prije skoro 7 godina bila sam ludo zaljubljena i beskrajno povrjeđena. Neko ko mi se kleo da me voli, kovao me u zvjezde i obećavao ljubav za cijeli život, vrlo brzo je pogazio svoju riječ i lomio me iznova i iznova. Padala sam i dizala se pune dvije godine i govorila sebi: "Nikada više". Vremenom sam naučila da se branim od njega, vremenom su nam se putevi razdvojili, nismo se sretali i bila sam naizgled spokojna. A onda se sretosmo, sasvim slučajno i čuh od njega ono što mi je trebalo da krenem dalje, priznao je da je on kriv za sve, da je shvatio da me je povrjeđivao. Kasnije se oženio, dobio je sina. Ponekad ga se sjetim uz neki neodređen osjećaj nostalgije, sjete i radosti. Voljela sam ga. Možda bih ga i danas voljela da je bilo drugačije. 

 

Gledam oči malog dječaka, iste kao njegove. Gledam datum postavljanja slike - moj rođendan. Gledam vjenčanicu njegove supruge, datum - rođendan mog momka, budućeg muža. Kad se ja budem udavala, njemu će biti godišnjica braka. 

I to shvatam ja, on nikada neće primjetiti. A koliko je toga skrivenog, onog što nikada ne vidimo a ne shvatimo da se dešava. Možda smo nekada sjedili na istoj klupi, stajali na istom mjestu a mimoišli se u pet minuta. 

 

Oduzimao mi je dah, za tren me dizao u visine i spuštao na dno. Ali, ipak želim da ga pamtim kao onu mladalačku ljubav koju svi imamo, koje se sjetimo kad nam djeca porastu pa se upitamo, da li se možda druže a da mi to i ne znamo.

 

Neurozna sam!!!
2011/12/20,18:18

Veoma mi je teško. Došla sam do one tačke kada samo stojim, ni naprijed ni nazad ne idem, kada bih trebala nešto učiniti ali ja sam nepomična.

 

Davne 2003. sam upisala fakultet jer sam to htjela još kao dijete. Nisam, kao većina mojih vršnjaka, pri završetku škole bila neodlučna o svom životnom putu. Još u osnovnoj školi sam znala da želim da upišem Ekonomsku školu, pravni smjer a zatim i Pravni fakultet. Bilo je tu još nekih zanimanja kojima sam poželjela, u međuvremenu, da se bavim ali ovo je ostalo zacrtano. 

I zaista, uspjela sam u tome i sve je išlo po planu dok nisam dobila priliku da radim i to, ne bilo kakav posao, već onaj koji se ne odbija, bar ne u današnje vrijeme. I prošlo je dosta vremena dok sam se navikla na tempo kojim živim poslednjih godina. Radim - učim - spavam. Negdje između se provuku i izlasci, prijatelji, momak ali kako god okrenem, na jednoj ili dvije strane gubim. Jednostavno, ne mogu sve da stignem i da svi budu zadovoljni. 

Zato se odužila ovo igranje na dva kolosjeka i nikako da se sastavim. Upravo sada, kao da sam stala pred zid i nemam gdje. Nemam čak ni mogućnost izbora. Ostala su još samo četiri ispita a ja nemam više snage. Čini mi se da ne mogu više zapamtiti ni naslov a kamoli lekciju i milion činjenica. 

Zacrtala sam sebi da ću završiti. Ponosna sam na sebe što sam uopšte i ovoliko uspjela jer mnogi moji prijatelji ne rade i imaju cijeli dan da uče a opet smo na istom. I mnogi, kad počnu da rade, odustanu od državnog fakulteta, prebace se na privatni i, gotovo za čas posla. Ali, ja to ne želim. Želim da zaslužim tu diplomu jer dobro znam koliko sam suza i truda uložila u svaki ispit. 

I sad sam stala. Tražim snagu da nastavim jer ne mogu, ne želim da odustanem sada, na samom kraju. Ali treba mi odmor.......... Psihički!

 

 

 "Neuroza je izraz jedne sasvim specifične nesposobnosti ličnosti da  zadovolji zahteve koji se pred nju postavljaju"   Vladislav Klajn

 

 

 

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu
"Dok žena plače, suzama sprema zasjede"
eXTReMe Tracker