Kutak za odmor

Ovo je moj kutak za odmor... (što je očigledno).
Kad sam tužna, tužna sam.
Kad sam sretna, sretna sam.
Kad sam ljuta, ljuta sam.
Razočarana, razočarana.

Upravo zbog toga, biće svega u mom malom kutku...

Gdje sam!?
2012/02/18,23:59

Tu sam

Ja, domaćica!? Pih...
2012/02/12,19:17

Da mi je neko prije godinu dana, ma čak i prije mjesec, rekao da ću se toliko radovati kupovini novog posuđa, pa rekla bih mu, u najmanju ruku, da je lud. Ja, koja nikada nisam spremila ništa komplikovanije od makarona i supe iz kesice, da se radujem, pa još i sama da kupujem nešto za kuhinju, Bože sačuvaj.

Sve dok me mama nije nagovorila da na vrijeme obezbjedim neke "sitnice" za kuću. I tako, naručih komplet posudja, navodno jako dobrog, pa vidjećemo. I kad sam to uradila, jedva čekam da narudžba stigne. Da stvar bude gora, uz to sam kupila i masažer koji dugo, dugo želim ali njemu, skoro da se i ne radujem.

Ali, valjda to tako ide. Sada nemam nikakvih obaveza u kući, ne mislim šta će se danas spremati za ručak, koliko je još zaliha hrane ostale, da li je potrebno ići u nabavku, baš ništa. Za nekoliko mjeseci će se sve promjeniti. I koliko me to čini radosnom, toliko me i strah. Nas dvoje sami, oboje nenaučeni na takve obaveze, moramo naučiti da se nosimo sa pravim životom. Moramo biti domaćini, stvarati nešto svoje, graditi dom (dom a ne kuću), dočekivati goste, brinuti se o hrani, ogrevu, namještaju, sitnim potrepštinama... Moramo naučiti da se novac više ne troši samo na garderobu, izlaske, izlete, prohtjeve... Moramo se uozbiljiti.

Uozbiljiti!? E, to nećemo nikada. Bar ne u onom smislu u kojem to shvataju oni koji su upali u kolotečinu života pa im se dan sastoji od poslovnih obaveza, kuhanja i spavanja za žene ili, gledanja TV-a  umjesto kuhanja za muškarce.

Mi ne želimo da postanemo takvi. Ok, uozbiljićemo se u raspoređivanju novca i rukovođenju kućnim poslovima ali nećemo zapostaviti prijatelje, šetnje, izlete, putovanja. Trudićemo se da nam čak i kupovina bude avantura, baš kao što je sada. Nećemo prestati da šaljemo slatke poruke jedno drugom i nećemo dozvoliti da nam se žar ljubavi ugasi... 

I sve dok to želimo i dok smo spremni da radimo na tome, znamo da možemo i uspjeti.

A one nove šerpe, lonci, tave... sve ćemo to zajedno iskoristiti, neće on meni gledati TV po cijeli dan ;) 

 

Bijeg od stvarnosti
2012/02/11,13:58

Koristim pauzu u učenju da se opustim a to mi najbolje ide čitajući opuštajuću "literaturu" poput blogova.

Tražim muzičku podlogu, nešto da ne odvlači pažnju ali da je prijatno. I nađem nešto što mi itekako odvuče pažnju. Muzika kraja devedesetih godina, period ulaska u pubertet i prva zaljubljivanja.

Backstreet Boys. O, kako sam samo bila luda za Nick-om. Sad mi je to smješno i simpatično, naravno ali tada je bilo veoma ozbiljno :). Sve njihove pjesme znala sam napamet, još neke djelove znam dok ih slušam. Sestra je "glumila" Brian-a a ja Nick-a, pisale smo pisma jedna drugoj u njihovo ime, slavile rođendane... bila su to slatke, dječije igre lišene agresivnosti i nasilja koje današnja djeca teško mogu zaobići. 

I upravo slušanje tih pjesama na You Tube-u me podsjetiše na vremena bezbrižnosti za kojima se s vremena na vrijeme javi nostalgija i potreba da uronim u uspomene bježeći od svakodnevnih obaveza koje neće da čekaju bolja vremena. 

Tako i sada, bježim od knjige otvorene na stranici koja me najmanje privlači i najviše muka zadaje. 

Zato idem da je preskočim u iščekivanju preseljenja u Blogograd jer čitam, čitam i čitam a još ne mogu da komentarišem. 

 

Strast
2012/02/10,23:30

To je sve što ću ti dati,

poneki osmjeh tajnu što krije

i sve što mislim, ne moraš znati

jer neće ni biti što bilo nije.

 

Uzmi il' ostavi, više ne traži,

nisi ti taj, nisam ja ta;

slatke su tvoje male laži

ali ja nisam za takva šaputanja.

 

Na mom jastuku mjesto je zauzeto,

nečija ljubav moje srce grije,

ne traži da bude oteto

ono što milom dato ti nije.

 

Nema tu ljubavi, samo je strast

ono što tebe vuče ka meni,

sa nekom drugom probaj tu slast

jer mi nismo krojeni po istoj mjeri.

 

                                      Septembar 2007.

San
2012/02/08,20:41

Poljuljana osjećajem nakon buđenja iz jednog davnog sna, teturam se cijeli dan.

Ali, stvarnost, dovoljno istinita i značajna, pruža mi ruku da ne padnem. Čak i da nije, ja bih opstala. 

Jer snovi ustupaju mjesto jedni drugima, neki se zaborave, neki samo potisnu pa povremeno izađu. A neki, kao onaj koji živim, ostaju tu za cijeli život da te čuvaju od tebe same...

 

Prolaznost
2012/02/05,13:49

 

Pa dobro, idi! Evo puštam te iz srca

iako mi je žao što ćeš jednom biti samo prošlost,

ne boli me naša ljubav toliko

koliko me boli prolaznost.

 

Ne patim, ne brini! Ima smisla svako

novo jutro i svaki dan bez tebe što prođe,

samo me malo boli kad vidim

da sve na isto dođe.

 

U jednom trenutku vjeruješ u vječnost,

zatim te stvarnost probudi

a kad toliko vremena sa nekim provedeš

ne može srce da ne poludi.

 

A sad je kraj i sad smo, kao, prijatelji

a znamo oboje da to tako ne ide,

vrijeme će nas natjerati da postanemo stranci

i dovešće nam neke druge ljude.

 

To me i boli! Do juče si mi bio sve na svijetu

a ko zna šta sutra ćeš postati,

jednom će i ova tiha bol prestati,

tužno je što ćemo sve zaboraviti.

 

                                         LiP,  2008

 

Šetnja
2012/02/04,14:01

 

Konačno je i moj grad osvanuo obučen u bijelo. Neki se raduju, neki baš i ne i razumijem i zašto. Ali, ja se radujem.

Sinoć sam sa svojim dragim šetala, smrzli su mi se prsti ali vrijedilo je. Taj čarobni prizor pahuljica kako plešu pod svjetiljkama, podsjeća me na djetinjstvo, kad već pada noć a mi se vraćamo iz škole, još uvijek naivni i uvjereni da je život samo med i mlijeko. 

Snijeg neumorno pada a nas dvoje, poput dva tinejdžera, guramo jedno drugo, pokušavamo se grudvati ali ne ide, suviše je suv. Svjetluca poput kristala i ja se oduševljavam, on me zeza a ja se, kao ljutim. Htio je da me gurne, uvalja u snijeg ali je u poslednjem trenutku primjetio zatrpane stubiće. Sreća. Pada mu pahuljica na trepavicu, ja je ljubim. Ljubim to drago lice i sretna sam što postoji, što je baš meni određeno da mi uljepša život. Šetamo našom ulicom, baš kao na početku kad smo, otkrivali jedno drugom svoje tajne, svoje želje i snove, nadanja...  

Prati me kući, a onda mora da se vrati svojoj, sam. Ja mu kažem da me ne mora pratiti, nije mi daleko, nije ni kasno. A on kaže: "Znam ja da ne moram". I to je dovoljno da zahvalim Bogu i sudbini na našem postojanju...

 

Lj.

 

 

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu
"Dok žena plače, suzama sprema zasjede"
eXTReMe Tracker