Kutak za odmor

Ovo je moj kutak za odmor... (što je očigledno).
Kad sam tužna, tužna sam.
Kad sam sretna, sretna sam.
Kad sam ljuta, ljuta sam.
Razočarana, razočarana.

Upravo zbog toga, biće svega u mom malom kutku...

Gdje sam!?
2012/02/18,23:59

Tu sam

Ja, domaćica!? Pih...
2012/02/12,19:17

Da mi je neko prije godinu dana, ma čak i prije mjesec, rekao da ću se toliko radovati kupovini novog posuđa, pa rekla bih mu, u najmanju ruku, da je lud. Ja, koja nikada nisam spremila ništa komplikovanije od makarona i supe iz kesice, da se radujem, pa još i sama da kupujem nešto za kuhinju, Bože sačuvaj.

Sve dok me mama nije nagovorila da na vrijeme obezbjedim neke "sitnice" za kuću. I tako, naručih komplet posudja, navodno jako dobrog, pa vidjećemo. I kad sam to uradila, jedva čekam da narudžba stigne. Da stvar bude gora, uz to sam kupila i masažer koji dugo, dugo želim ali njemu, skoro da se i ne radujem.

Ali, valjda to tako ide. Sada nemam nikakvih obaveza u kući, ne mislim šta će se danas spremati za ručak, koliko je još zaliha hrane ostale, da li je potrebno ići u nabavku, baš ništa. Za nekoliko mjeseci će se sve promjeniti. I koliko me to čini radosnom, toliko me i strah. Nas dvoje sami, oboje nenaučeni na takve obaveze, moramo naučiti da se nosimo sa pravim životom. Moramo biti domaćini, stvarati nešto svoje, graditi dom (dom a ne kuću), dočekivati goste, brinuti se o hrani, ogrevu, namještaju, sitnim potrepštinama... Moramo naučiti da se novac više ne troši samo na garderobu, izlaske, izlete, prohtjeve... Moramo se uozbiljiti.

Uozbiljiti!? E, to nećemo nikada. Bar ne u onom smislu u kojem to shvataju oni koji su upali u kolotečinu života pa im se dan sastoji od poslovnih obaveza, kuhanja i spavanja za žene ili, gledanja TV-a  umjesto kuhanja za muškarce.

Mi ne želimo da postanemo takvi. Ok, uozbiljićemo se u raspoređivanju novca i rukovođenju kućnim poslovima ali nećemo zapostaviti prijatelje, šetnje, izlete, putovanja. Trudićemo se da nam čak i kupovina bude avantura, baš kao što je sada. Nećemo prestati da šaljemo slatke poruke jedno drugom i nećemo dozvoliti da nam se žar ljubavi ugasi... 

I sve dok to želimo i dok smo spremni da radimo na tome, znamo da možemo i uspjeti.

A one nove šerpe, lonci, tave... sve ćemo to zajedno iskoristiti, neće on meni gledati TV po cijeli dan ;) 

 

Bijeg od stvarnosti
2012/02/11,13:58

Koristim pauzu u učenju da se opustim a to mi najbolje ide čitajući opuštajuću "literaturu" poput blogova.

Tražim muzičku podlogu, nešto da ne odvlači pažnju ali da je prijatno. I nađem nešto što mi itekako odvuče pažnju. Muzika kraja devedesetih godina, period ulaska u pubertet i prva zaljubljivanja.

Backstreet Boys. O, kako sam samo bila luda za Nick-om. Sad mi je to smješno i simpatično, naravno ali tada je bilo veoma ozbiljno :). Sve njihove pjesme znala sam napamet, još neke djelove znam dok ih slušam. Sestra je "glumila" Brian-a a ja Nick-a, pisale smo pisma jedna drugoj u njihovo ime, slavile rođendane... bila su to slatke, dječije igre lišene agresivnosti i nasilja koje današnja djeca teško mogu zaobići. 

I upravo slušanje tih pjesama na You Tube-u me podsjetiše na vremena bezbrižnosti za kojima se s vremena na vrijeme javi nostalgija i potreba da uronim u uspomene bježeći od svakodnevnih obaveza koje neće da čekaju bolja vremena. 

Tako i sada, bježim od knjige otvorene na stranici koja me najmanje privlači i najviše muka zadaje. 

Zato idem da je preskočim u iščekivanju preseljenja u Blogograd jer čitam, čitam i čitam a još ne mogu da komentarišem. 

 

Strast
2012/02/10,23:30

To je sve što ću ti dati,

poneki osmjeh tajnu što krije

i sve što mislim, ne moraš znati

jer neće ni biti što bilo nije.

 

Uzmi il' ostavi, više ne traži,

nisi ti taj, nisam ja ta;

slatke su tvoje male laži

ali ja nisam za takva šaputanja.

 

Na mom jastuku mjesto je zauzeto,

nečija ljubav moje srce grije,

ne traži da bude oteto

ono što milom dato ti nije.

 

Nema tu ljubavi, samo je strast

ono što tebe vuče ka meni,

sa nekom drugom probaj tu slast

jer mi nismo krojeni po istoj mjeri.

 

                                      Septembar 2007.

San
2012/02/08,20:41

Poljuljana osjećajem nakon buđenja iz jednog davnog sna, teturam se cijeli dan.

Ali, stvarnost, dovoljno istinita i značajna, pruža mi ruku da ne padnem. Čak i da nije, ja bih opstala. 

Jer snovi ustupaju mjesto jedni drugima, neki se zaborave, neki samo potisnu pa povremeno izađu. A neki, kao onaj koji živim, ostaju tu za cijeli život da te čuvaju od tebe same...

 

Prolaznost
2012/02/05,13:49

 

Pa dobro, idi! Evo puštam te iz srca

iako mi je žao što ćeš jednom biti samo prošlost,

ne boli me naša ljubav toliko

koliko me boli prolaznost.

 

Ne patim, ne brini! Ima smisla svako

novo jutro i svaki dan bez tebe što prođe,

samo me malo boli kad vidim

da sve na isto dođe.

 

U jednom trenutku vjeruješ u vječnost,

zatim te stvarnost probudi

a kad toliko vremena sa nekim provedeš

ne može srce da ne poludi.

 

A sad je kraj i sad smo, kao, prijatelji

a znamo oboje da to tako ne ide,

vrijeme će nas natjerati da postanemo stranci

i dovešće nam neke druge ljude.

 

To me i boli! Do juče si mi bio sve na svijetu

a ko zna šta sutra ćeš postati,

jednom će i ova tiha bol prestati,

tužno je što ćemo sve zaboraviti.

 

                                         LiP,  2008

 

Šetnja
2012/02/04,14:01

 

Konačno je i moj grad osvanuo obučen u bijelo. Neki se raduju, neki baš i ne i razumijem i zašto. Ali, ja se radujem.

Sinoć sam sa svojim dragim šetala, smrzli su mi se prsti ali vrijedilo je. Taj čarobni prizor pahuljica kako plešu pod svjetiljkama, podsjeća me na djetinjstvo, kad već pada noć a mi se vraćamo iz škole, još uvijek naivni i uvjereni da je život samo med i mlijeko. 

Snijeg neumorno pada a nas dvoje, poput dva tinejdžera, guramo jedno drugo, pokušavamo se grudvati ali ne ide, suviše je suv. Svjetluca poput kristala i ja se oduševljavam, on me zeza a ja se, kao ljutim. Htio je da me gurne, uvalja u snijeg ali je u poslednjem trenutku primjetio zatrpane stubiće. Sreća. Pada mu pahuljica na trepavicu, ja je ljubim. Ljubim to drago lice i sretna sam što postoji, što je baš meni određeno da mi uljepša život. Šetamo našom ulicom, baš kao na početku kad smo, otkrivali jedno drugom svoje tajne, svoje želje i snove, nadanja...  

Prati me kući, a onda mora da se vrati svojoj, sam. Ja mu kažem da me ne mora pratiti, nije mi daleko, nije ni kasno. A on kaže: "Znam ja da ne moram". I to je dovoljno da zahvalim Bogu i sudbini na našem postojanju...

 

Lj.

 

 

Robovi modernog doba
2012/01/29,14:28

Kažu da smo slobodni, demokratija nam je to donijela. Da sami biramo svoj put i način života, da sami odlučujemo o svojoj sudbini. To je baš super, zar ne!?

U periodu djetinjstva, prije polaska u školu, roditelji su ti koji nam određuju šta ćemo i kada raditi. Oni odlučuju kad je vrijeme za ručak, za igranje, za gledanje crtanih filmova, spavanje. I kada bismo u, u tom periodu, imali mogućnost da kažemo šta želimo, oni bi se nasmijali i rekli: "Dječija posla". A možda je to jedina životna dob kada nam ograničenja ne smetaju jer, još uvijek, i nismo svjesni šta se zapravo dešava u našem okruženju već samo znamo da ne želimo da jedemo, da spavamo već da se igramo.

Dolazi vrijeme polaska u školu. Nametnute obaveze djetetu od sedam godina koje još ne zna ni šta ga je snašlo ali nekako se koprca u tom novom okruženju. Sada, pored roditelja dobijaju još jednog zapovjednika-učiteljicu. Ona odlučuje kada će učiti slova, kada brojeve a kada je vrijeme za fizičko, svima najzanimljivije. Ali, tako je od pamtivjeka pa se niko ne žali, što bi i današnja djeca.

 

Upis u srednju školu. Neki su već formirali svoje stavove i mišljenja i tačno znaju šta žele. Neki puštaju da drugi i dalje odlučuju za njih. Na kraju, veliku većinu i jednih i drugih, zadesi ista sudbina. Upišu školu koju ne žele jer u onoj za koju su zainteresovani, nema dovoljno mjesta. Ali, školovati se moraju pa uzimaju ono što je ostalo. 

 

Po završetku škole, odluka za upis na fakultet. Neki jedva čekaju nastavak učenja a neki su jedva dočekali kraj (m)učenja.

 

Dođe vrijeme za prvi posao. Zavisno od sreće, obrazovanja, iskustva i mnogih drugih faktora, pronalazimo posao, zadovoljavajući ili ne. Taj posao nam obezbjeđuje egzistenciju, omogućava osnivanje porodice, kupovinu stana ili kuće, odlazak na ljetovanje, zimovanje, uživanje u hobiju i razne druge povlastice. To je zato što danas vlada demokratija (grčki: demos – narod i kratia – vladati = narod vlada) i imamo pravo da biramo da li ćemo sebi da ugodimo ili ne jer mi smo vladari sopstvene sudbine i života.

Ali, šta se dešava, zapravo? Koji to posao danas omogućava da budemo slobodni? Slobodno vrijeme ima onaj ko nema posao. Čak i hrana košta, a kako ne bi luksuzni prohtjevi kao što je odlazak na more. Novac ima onaj ko radi, i to ako ima dobar posao, odnosno, solidnu platu. A velika većina ljudi od onih koji rade, rade između 10 i 12 sati dnevno, čak i vikendom za platu koja jedva pokrije troškove hrane i raznih dažbina državi koja ne prašta ni dan prekoračenja. 

Pa zar naše pravo da sami odlučujemo kako ćemo živjeti, postoji samo na papiru!? Izgleda da možemo odlučivati samo o tome koju egzotičnu destinaciju ćemo posjetiti u svojoj mašti...

 

 

 

U potrazi za idealnom
2012/01/06,14:53

Svaka žena, ma koliko mi tvrdile da nije tako, mašta o danu kada će obući vjenčanicu. I ja sam govorila da meni to nije bitno i da ne želim ni svadbu, ni dizanje prašine oko svega toga. Htjela sam nešto jednostavno, mama, tata, brat, sestra i ništa više. Međutim, kako se bližilo vrijeme planiranja, moje želje su se promjenile.

 

Ušla sam u prvu radnju u čijem sam izlogu ugledala vjenčanicu od koje mi je zastao dah. Potpuno neplanirano, samo sa mamom kao pratnjom, odlučila sam da probam. Dok mi je ljubazna prodavačica pomagala da se obučem, srce mi je lupalo jer, kao što sam rekla, svaka od nas ovo potajno priželjkuje. Očekivala sam da ću, nesvjesno, reći "VAU", da će mi se zamantati od tog osjećaja, da ću to biti neka druga ja. Međutim, razočarenje. Veliko razočarenje. Srce se smirilo a ja, kao da sam obukla najobičniju haljinu za izlazak. 

 

Pa, dobro, probaću neku drugu. Nisam se dala pokolebati iako sam očekivala da će pogled u ogledalo, sebe u vjenčanici, izazvati oduševljenje. Probaj drugu, treću, četvrtu, petu... Ništa. Razočarenje ponovo. Pa ovo je trebao biti doživljaj za pamćenje. 

Sve su mi nekako iste, sličnog kroja, prepuno volana, šljokica, preteške. Nekako sam to drugačije zamišljala. 

I prije nego što skinuh i poslednju, odlučna da krenem kući, nagovoriše me da bar pregledam katalog, ništa me ne košta. Uh, nešto po mom ukusu. I čini mi se da sam je istovremeno ugledala i na slici i na vješalici. Nisam smjela ni htjela da se prerano radujem. Očekivala sam razočarenje, kao i do tada. 

 

E to je bio taj momenat. Kada sam je obukla, znala sam. Jednostavno sam znala da je to to. Kao kad se zaljubiš pa ti sve odgovara, sve ti je dobro i znaš da nemaš šta da tražiš dalje. Kao da je krojena za mene, srce je zalupalo, automatski mi se osmjeh pojavio na licu i taj doživljaj je ipak, postao nešto što ću pamtiti i prepričavati. 

Totalno je drugačija od svih koje sam vidjela, bez previše detalja, volana, jednostavna a lijepa, čak više balska svečana haljina nego vjenčanica ali je baš onakva kakvu sam zamišljala. I znam da će se nekome svidjeti, nekome neće ali to je moj dan i moja vjenčanica.

 

Zato sve vi, koje vas ovo tek čeka, znaćete koja je prava. Bićete oduševljene i u dnu duše mirne i uzbuđene istovremeno jer to je baš ono što ste tražile. I nemojte pristajati na manje od onoga što vas čini sretnom i potpunom. I primjenite to na sve životne situacije.

 

 

Najbolji za mene
2012/01/02,22:58

 

Znaš li koliko toga bih ti htjela reći a ne pronalazim riječi. Kao da ne znam oblikovati misao u riječ. Voljela bih da možeš zaviriti u ono što se dešava u meni, doživjeti to na moj način, osjetiti ono što ja osjećam.

 

Nekada sam za svaku misao imala ime. Ako nisam znala da kažem, znala sam napisati. A sada, pored tebe, ja ostajem nijema a ti uskraćen za saznanje šta mi zaista značiš. 

Vjerujem da svako od nas idealizuje svoju vezu, ma kakva ona bila. Nekidan sam se nasmijala svojoj konstataciji (nikom nerečenu, srećom) kako si ti, u konkurenciji sa momcima/muževima mojih drugarica, zaista najbolji. Bila sam tako uvjerena u to da bih, nekoliko sati poslije toga, shvatila da svaka jednako misli o svojoj ljubavi. I dobro je što je tako.

 

Ali, opet ne mogu da se otrgnem istom tom utisku da si najbolji. Zadovoljiću se činjenicom da meni ipak jesi. Naravno, imaš ti i mana, nije da ih ne vidim ili ignorišem. Nije ni da me ne nerviraju. Izluđuješ me nekad, tako da bih te udarila (da smijem :) ). Ali, to su mane koje su podnošljive, onakve kakve imam i ja, koje i ti trpiš od mene.

 

Ono što te čini najboljim za mene, jeste način tvog ophođenja sa mnom ali i sa mojom porodicom i prijateljima. U pola noći, mogu te nazvati i ako nema nekog posebnog razloga za to, ako mi je samo dosadno, ti bi pričao sa mnom bez negodovanja što te budim. Naizgled, mala stvar a zapravo je velika.

Kad ti se zahvalim zbog nečega što uradiš, nije to da bih ti iskazala samo zahvalnost ili puka kultura, znam da ne voliš da to radim. Ja samo želim da znaš da cijenim i poštujem tvoju dobrotu i da neću sebi dozvoliti da dovedem u opasnost našu vezu zbog nerazumijevanja ili nesporazuma.

 

To što me uspavljuješ i budiš porukama za laku noć i dobro jutro baš svaki dan, to što nikada ne odeš a da ne mahneš, to što imamo neke svoje šifre i znakove, što mi pokloniš krem bananicu, što privlačimo jedno drugo kao magnet, što nam se dlanovi stope jedan sa drugim i još hiljadu sitnica, sve je to lijepo i slatko. I znači mi, zaista. To su sitnice ali one održavaju nešto važnije i krupnije.

 

A to je naša spremnost da jedno drugom uvijek budemo podrška, da razumijemo i kad se ne slažemo. To je sposobnost da jedno bude mirno i staloženo dok je drugo nervozno i da ne dozvolimo da ljutnja vlada nad ljubavi. Ono kad se sporečkamo pa onda oboje povisimo ton, malo se svađamo, ćutimo nekoliko minuta a onda stegnemo ruku jedno drugom kao znak da je sve u redu i da će uvijek tako biti.

 

To je ono kad se ja povučem u sebe a ti me gledaš u oči sve dok ne kažem šta me muči. Kad plačem bez razloga a ti me zagrliš i kažeš: "Isplači se ako će ti biti lakše". Kad sam sama sebi toliko ružna da ne mogu ni da se pogledam u ogledalo a ti kažeš: "Lijepa si. A i da nisi, meni bi bila najljepša". 

 

To je ono nešto što ja ne znam da kažem a tako snažno osjećam. 

 

Lj.

 

 

Sreća je u malim stvarima
2011/12/31,17:53

 

Za sada imam sve što mi treba. U Novoj godini neću biti ni bolja ni gora i zato mi ne znači mnogo ovaj prelaz sa 2011. na 2012. Mada, moram priznati, promjeniće mi ta 2012. život i to, poprilično. Ali, to neće biti zbog smjene godina, zbog 31.12. ove ili 01.01. iduće.

Ako želimo da budemo sretni, bićemo. Samo trebamo pronaći razlog a razloga je mnogo. Kada ste poslednji put zastali i gledali zalazak sunca ali, onako, od srca se tome radovali. Kada ste sa uživanjem posmatrali cvjeće u dvorištu ili zelenilo oko vas. Kada ste, istinski, uživali u dodirima voljene osobe i posvetili se tom trenutku kao da je sve što imate. 

 

Najlakše je prepustiti se svakodnevnici, ustati mrzovoljan pri pomisli na novi radni dan, doći na posao i jedva čekati kraj radnog vremena, zatim doći kući i tužno iščekivati vrijeme za spavanje i činjenicu da će sutra sve biti isto. Ne mora biti isto. Ne mora biti ni tužno, ni mrzovoljno, ni loše. Čak ni posao, ma koliko dosadan ili težak bio, ima svoje dobre strane ali mi ih ne tražimo, zato ih i ne vidimo.

 

Muškarci se žale na svoje žene. Dođu kući a one samo čiste, peru, kuhaju, nisu dotjerane, nisu raspoložene, nasmijane. Iste te žene se žale na muškarce. Zbog njega čiste, peru, kuhaju, nemaju vremena za sebe, nigdje ne idu, zatvorene su u kući pa nemaju zašto ni da se dotjeraju i sve to rezultira lošim raspoloženjem. A kada bi se obe strane malo potrudile, svijet bi bio drugačiji. Zašto taj isti muškarac ne bi pomogao malo svojoj ljepšoj polovini, pa bi ona manje radila i bila manje umorna. Zašto je ponekad ne bi izveo na večeru, u šetnju, u izlazak pa bi se ona češće sređivala. I ista ta žena, zašto mu ne bi nametnula malo više obaveza, sebe da rastereti, sebi da udovolji. Zašto ne bi ona njega pozvala da izađu. 

 

Sve se se može kad se hoće. Ne mislim na one velike želje koje traže veliki novac da bi se ostvarile. Ali, ako je to ono što nekoga čini sretnim, taj nikada neće biti sretan jer kad želiš mnogo i to ostvariš, onda poželiš još više i tako u krug.

 

Sreća i zdravlje su jedino ka čemu treba da težimo. Na oboje možemo uticati, ako ne u potpunosti, onda velikim dijelom. Samo se moramo potruditi.

 

Najlakše je prepustiti se svakodnevnici. Ali, ne i najljepše.

 

A ja vama želim da u lijepim trenucima uživate najviše što možete a iz loših da naučite nešto pozitivno i da izađete iz njih kao pobjednik.

 

Sjećanje
2011/12/28,22:00

 

Neobičan je tok događaja koji nas okružuju. Još je neobičnije koliko ih nismo svjesni u tom trenutku već nas sustignu nakon nekoliko sedmica, mjeseci ili čak i godina.

Nekada davno, prije skoro 7 godina bila sam ludo zaljubljena i beskrajno povrjeđena. Neko ko mi se kleo da me voli, kovao me u zvjezde i obećavao ljubav za cijeli život, vrlo brzo je pogazio svoju riječ i lomio me iznova i iznova. Padala sam i dizala se pune dvije godine i govorila sebi: "Nikada više". Vremenom sam naučila da se branim od njega, vremenom su nam se putevi razdvojili, nismo se sretali i bila sam naizgled spokojna. A onda se sretosmo, sasvim slučajno i čuh od njega ono što mi je trebalo da krenem dalje, priznao je da je on kriv za sve, da je shvatio da me je povrjeđivao. Kasnije se oženio, dobio je sina. Ponekad ga se sjetim uz neki neodređen osjećaj nostalgije, sjete i radosti. Voljela sam ga. Možda bih ga i danas voljela da je bilo drugačije. 

 

Gledam oči malog dječaka, iste kao njegove. Gledam datum postavljanja slike - moj rođendan. Gledam vjenčanicu njegove supruge, datum - rođendan mog momka, budućeg muža. Kad se ja budem udavala, njemu će biti godišnjica braka. 

I to shvatam ja, on nikada neće primjetiti. A koliko je toga skrivenog, onog što nikada ne vidimo a ne shvatimo da se dešava. Možda smo nekada sjedili na istoj klupi, stajali na istom mjestu a mimoišli se u pet minuta. 

 

Oduzimao mi je dah, za tren me dizao u visine i spuštao na dno. Ali, ipak želim da ga pamtim kao onu mladalačku ljubav koju svi imamo, koje se sjetimo kad nam djeca porastu pa se upitamo, da li se možda druže a da mi to i ne znamo.

 

Neurozna sam!!!
2011/12/20,18:18

Veoma mi je teško. Došla sam do one tačke kada samo stojim, ni naprijed ni nazad ne idem, kada bih trebala nešto učiniti ali ja sam nepomična.

 

Davne 2003. sam upisala fakultet jer sam to htjela još kao dijete. Nisam, kao većina mojih vršnjaka, pri završetku škole bila neodlučna o svom životnom putu. Još u osnovnoj školi sam znala da želim da upišem Ekonomsku školu, pravni smjer a zatim i Pravni fakultet. Bilo je tu još nekih zanimanja kojima sam poželjela, u međuvremenu, da se bavim ali ovo je ostalo zacrtano. 

I zaista, uspjela sam u tome i sve je išlo po planu dok nisam dobila priliku da radim i to, ne bilo kakav posao, već onaj koji se ne odbija, bar ne u današnje vrijeme. I prošlo je dosta vremena dok sam se navikla na tempo kojim živim poslednjih godina. Radim - učim - spavam. Negdje između se provuku i izlasci, prijatelji, momak ali kako god okrenem, na jednoj ili dvije strane gubim. Jednostavno, ne mogu sve da stignem i da svi budu zadovoljni. 

Zato se odužila ovo igranje na dva kolosjeka i nikako da se sastavim. Upravo sada, kao da sam stala pred zid i nemam gdje. Nemam čak ni mogućnost izbora. Ostala su još samo četiri ispita a ja nemam više snage. Čini mi se da ne mogu više zapamtiti ni naslov a kamoli lekciju i milion činjenica. 

Zacrtala sam sebi da ću završiti. Ponosna sam na sebe što sam uopšte i ovoliko uspjela jer mnogi moji prijatelji ne rade i imaju cijeli dan da uče a opet smo na istom. I mnogi, kad počnu da rade, odustanu od državnog fakulteta, prebace se na privatni i, gotovo za čas posla. Ali, ja to ne želim. Želim da zaslužim tu diplomu jer dobro znam koliko sam suza i truda uložila u svaki ispit. 

I sad sam stala. Tražim snagu da nastavim jer ne mogu, ne želim da odustanem sada, na samom kraju. Ali treba mi odmor.......... Psihički!

 

 

 "Neuroza je izraz jedne sasvim specifične nesposobnosti ličnosti da  zadovolji zahteve koji se pred nju postavljaju"   Vladislav Klajn

 

 

 

Gospodin pravi
2011/11/27,17:41

Ovo je copy/paste sa mog nekadašnjeg bloga. Čitajući stare postove, podsjetila sam se na neke stvari, malo nasmijala ali i rastužila. A neke služe za pamćenje  i podsjećanje pa sam odlučila da ih podijelim sa vama.

 

 

 

 

"18.07.2009.

 

Imala sam potrebu da kupim knjigu. I kupih tri... Od te tri, jednu pročitah za dva dana. Gledali su me, čudili se, pitali se čemu ta površnost i traženje odgovora u knjigama kad imam dovoljno godina, iskustva i pameti da i sama prepoznam znakove...

Reći ćete i vi... površno... ali nije... ja sam se oduševila načinom na koji autorka iznosi činjenice i pogađa pravo u srž onoga što se mnoge od nas pitaju... kako znati da li treba otići ili ostati...

Prije nego što izdvojim ono što me je baš dotaklo, moram reći da je suština svake veze to da vas čini sretnima, ma kakva ona bila u očima drugih ljudi... a da bismo znali da li smo sretni, moramo biti iskreni prema sebi...




Mira Kirshenbaum
"Is he Mr. Right"
(Da li je on gospodin pravi)


-               "Imate dobru hemiju kad vam je lepo dok se zajedno vozite. Kada vam je lepo da jednostavno leškarite i pričate. Kada delite probleme jedno s drugim. Kada zajedno lenstvujete. Kada izgladite svađu. Kada vam je lepo jednostavno zato što ste u vezi."


-               "Hemija je vaš osjećaj uklapanja sa nekim. Zato bi bilo prirodno da znate da li je među vama ima ili nema. Ali, naravno, mi smo smo ljudska bića i uvek nalazimo načine da zakomplikujemo i najprirodnije stvari."


-                "Ne možete biti sigurni u hemiju dok se ne naviknete jedno na drugo i ne vidite jedno drugo u realnim uslovima svakodnevnog života. Kada dođete iscrpljeni i nervozni sa  posla. Kada ste suviše umorni da biste se doterivali. Kada se zaglavite u rutinskim poslovima. Kada vam ponestanu načini da impresionirate jedno drugo. Tada možete da vidite svoju pravu hemiju."


-                "Ako se ne usredsredite na formalne parametre, već jednostavno na to kako se osećate kada ste sa tim čovekom, onda nećete pogrešiti. Većina žena tvrde da se čak i u najkvalitetnijim vezama osećaju ponekad usamljenim. Ali ako se sa svojim partnerom osećate usamljeno "prečesto" ili "najveći deo vremena" onda je to loš znak"


-                "U partnerovom ponašanju prema vama treba da bude nečeg što čini da se osećate većom i boljom osobom a ne kao neko ko je ograničen, smotan i zarđao"


-                "Mudre žene raskidaju sa pogrešnima. Na ovaj način sebi omogućavaju da dođu do onog pravog"


-                 "ŽIVELA SAM TRIDESET DVE GODINE BEZ NJEGA, ZAŠTO BIH MU SAD DOZVOLILA DA ME ZAMAJAVA? NE IDE NAM. ON JE PROŠLOST"


-                 "S vašim partnerom ste u vezi koja se tek razvija. Da li znate šta to znači? To znači da je on tek kandidat. Konkurisao je na mesto vašeg muža, vašeg životnog saputnika. Pa nazovite me ludom, ali ako tražite kandidata, ne vidim zašto biste mu tolerisali bilo koji izgovor"


-                  " Koga je briga kakva su bila ta dobra vremena? Jedino što je važno jeste da li vam je sada dobro!  Ljubav? Koja korist od nje ako niste srećni? Navići ćete se na njega? Da ste mogli da se naviknete, to bi se već desilo! Ne postoji bolji? Postoji bolji i vi ćete ga naći ako se dovoljno potrudite!"


-                   "Računica kaže, ako biste potrošili tri godine na svakog pogrešnog, to bi bilo trideset godina potrage pre nego što biste našli gospodina Pravog. Kako vam se ovo dopada!? Prilično zastrašujuće, zar ne!? Ali ako potrošite samo tri meseca na svakog pogrešnog, to je samo trideset meseci, tj. dve i po godine pre nego što pronađete gospodina Pravog."


-                        "Najvažnija stvar je da se usredsredite na ono što vam je potrebno da biste bili srećni a ne na ono što morate da učinite da biste sprečili da vam se ponove neke ružne stvari iz prošlosti"


-                     "Možete biti sa čovekom koji flertuje sa drugim ženama - ako to želite. Možete, ukoliko vam to zaista ne smeta. Ja vam samo govorim da ne poričete bilo šta što vam smeta, šta god da je posredi."


-                    "Ne kažem da treba momentalno da raskinete sa partnerom ako je učinio jednu sitnicu zbog koje ste osetili nesigurnost. Ali treba da raskinete ako to često čini, i ako ste ga zamolili da prestane s tim, objasnivši mu da vas to čini nesigurnom, a da on neće ili ne želi s time da prestane"


-                     "Ne možete dozvoliti da to što je neko zauzet i zamišljen bude izgovor za to što je zao i sebičan. Šta vas briga ZAŠTO se tako ponaša. Ako je skot prema vama, onda je skot i gotovo"


-                      "Jednostavno ćete imati osjećaj da nije tu kada vam je potreban na način na koji vam je potreban"


-                      "Budite ono što jeste sada. Vidite kako on sada reaguje na to. U redu, možda kada pokažete svoja mračna raspoloženja, on će se prepasti i - put pod noge. To boli, ali je ustvari baš dobro što ste to saznali sada. Vaš partner je skriveni Pogrešni. Nije mogao da vas prihvati takvu kakva jeste pa odustaje pre nego što ga vi sami odbacite"


-                       "Ne sviđate mu se ako vam stalno priča kako biste bili sjajni kada biste izvesne stvari kod sebe promenili. Sviđate mu se ako jednostavno uživa u vama baš takvoj kakva ste. Ne sviđate mu se ako s vama želi samo seks. Sviđate mu se ako jednostavno uživa u vašem društvu i nakon vođenja ljubavi. Ne sviđate mu se ako troši svoj novac na vas. Sviđate mu se ako na vas troši svoje vreme. Ne sviđate mu se ako vam stalno govori kako ste lepi. Sviđate mu se ako mu se dopada vaše ponašanje."


-                         "Ako ste upravo izašli iz duge veze ili nemate dovoljno iskustva sa muškarcima, kako možete reći da znate šta želite? Vi ste kao neko ko nikad nije jeo sladoled. Jednom kada probate prvi ukus, verovatno će na početku biti toliko uzbudljivo da nećete želeti da probate ostale. Ali dok ne probate nekoliko različitih ukusa, kako ćete znati da onaj prvi koji ste probali nije taj koji vam se zapravo najmanje dopada"


-                        "Morate paziti da ne preterate sa analizom svojim osećanja. Naravno da može biti korisno da znate zašto vas, na primer, on čini nervoznom. Ali ne smete nikada izgubiti iz vida tu činjenjicu. Činjenica da vas vaš partner čini nervoznom daleko je važnija od neke male teorije koja će to uspeti da objasni"


-                        "Nije problem u tome ako mu treba ribanje. Problem je ako on ne dozvoljava da bude izriban"


-                        "Pokušaj da se potisnu svoje reakcije isto je što i jako zatezanje dugačkog lastiša na praćki. Da, možete ga još zategnuti. Ali će vas, kad krene unazad, još jače i bolnije udariti"


-                      "Šansu dajete samo muškarcima koji su položili prijemni. Ne dajete je onima koji su podbacili"


-                     "Držite se dela vas koji govori: To sam što sam, i ako ti se ne sviđam, druškane, to je tvoj gubitak"


-                     "Ne pravite grešku koju prave mnoge od nas. Toliko smo obuzete razmišljanjem da li će se on javiti i pozvati nas da ponovo izađemo da zaboravimo da proverimo sa samom sobom šta osećamo prema njemu. Proverite šta osećate i ako vi ne želite njega, šta vas briga što on ne želi vas"


-                     "Postoji mnogo drugih muškaraca koji bi želeli da podele s vama onakav život kakav vama odgovara"


-                     "Ne treba nikada, nikada da se trajno vezujete u fazi zaljubljivanja. Bićete itekako u iskušenju. Jer se osećate tako dobro. Možda bolje nego ikada do tad. Ali pravi test tek sledi - da vidite kakva vam je hemija kada zagazite u period prizemljenja"


-                    "Mnogo puta činjenica da sumnjamo potiče od svih onih stvari u koje smo se razočarali u prošlosti"


-                   "U sledećoj vezi, kunem se, one sekunde kada shvatim da nema dobru hemiju, napraviću polukružno i izaći ću iz veze"


-                 "Sasvim je normalna reakcija da osetite otpor prema prepuštanju nekom tipu za koga smatrate da ima problem sa prepuštanjem vama"
 

Kako je to
2011/10/22,15:16

Kako je to kada napuštaš svoj način života i počinješ neki novi. Radujem se ja tome, nije da mi je žao ali nekako me uhvati nostalgija i pomalo strah. Sve će se promjeniti. Živjeću u drugoj kući, imati drugi namještaj, druge navike, drugi raspored obaveza.

Jutros sam razgledala svoju sobu, željela sam da upijem svaki kutak u čije sam spremanje unijela dio srca, razmišljala sam šta ću ponijeti sa sobom, gdje ću sve to staviti, hoću li imati dovoljno prostora. Nedostajaće mi čak i "veličanstveni pogled" na ljubičasti zid susjedne kuće, čak i ova rupa u zidu koja je nekada služila za provlačenje kablova, čak i pokvarene roletne i rasklimani ormar. Kad odem, moja soba više neće biti moja, čak i kad bi ostala identična kao sada.

Ali, to je sastavni dio života. Pričam to svom dragom ali on nema osjećaj kakav ja imam. Selio se više puta a ja nikada. Oduvijek živim u ovoj kući sa svojim roditeljima, volim svoj balkon i stepenice, volim svoju sobu i lako se vežem za stvari. 

Neće mi biti lako, to znam. Kako vrijeme odmiče, nekako me hvata strah iako sam mislila da neću osjetiti ni trunku tog osjećaja.

A dotukla su me pitanja jednog malog dječaka, mog bratića: "A kad se ti udaš, hoćeš li se ti i dalje prezivati G...? Hoćeš li se ti udati ili oženiti, jer ako se udaš, ti ćeš otići od nas i prezivaćeš se drugačije a ako se oženiš, ostaćeš sa nama! Može li da se ti oženiš, pa da ne ideš nigdje i da se prezivaš G..?"

 


 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu
"Dok žena plače, suzama sprema zasjede"
eXTReMe Tracker