Kutak za odmor

Ovo je moj kutak za odmor... (što je očigledno).
Kad sam tužna, tužna sam.
Kad sam sretna, sretna sam.
Kad sam ljuta, ljuta sam.
Razočarana, razočarana.

Upravo zbog toga, biće svega u mom malom kutku...

Crna hronika ili oglasi!?
2011/10/10,19:33

"Jedna osoba je danas izvršila samoubistvo..."

"Muškarac i žena, koja je bila u drugom stanju, poginuli su juče..."

"Policija u Foči našla je mrtvo novorođenče..."

"...osudio je danas xx na 20 godina zatvora zbog ubistva 13. godišnjeg sina" 

 I tako dalje... 

 

Zar ovakav početak dana ne obećava da će ostatak biti još sumorniji!? Odlučila sam da više
 ne čitam ovakve članke i ne slušam slične priče. Ne donose mi ništa dobro, naprotiv. Samo saznanje da smo na korak od dna. Neki i na dnu. Rastužim se kad čujem za saobraćajnu nesreću koja je odnijela nedužne živote. Razbjesnim se zbog monstruma koji, iz dosade, šetaju ulicom i nožem bodu prolaznike. Naljuti me bahati muž koji tuče svoju ženu. Otkud mu pravo da drugome oduzima ili uništava život, život koji je svima od Boga dat.

 

I zato neću da čitam crnu hroniku. Unosi samo nemir i neku prazninu, osjećaj da nisi siguran ni u sopstvenoj kući. Radije pređem na oglase, ako moram da biram.

Ne znam zašto je ljudima najzanimljivija crna hronika. Naslovi prodaju novine a najčešći su upravo iz ove rubrike, nažalost. Kao da svijet nema ništa dobro ni lijepo da ponudi. Kada ste poslednji put pročitali neku pohvalu na račun političara, direktora, šefa? Oko nas su samo kritike i crne brojke.

Ima toliko lijepih stvari koje možemo pročitati i naučiti. "Kako urediti dvorište", na primjer. Čak i da nemate dvorište, razveseliće vas zelenilo i cvijeće, bar na slikama. Potražite reportažu o gradu koji ste oduvijek htjeli da posjetite, bar na nekoliko minuta ćete otputovati na mjesto koje vas opušta. 

 


"Od svih navika savremenog sveta, čitanje dnevnih novina je jedna od najgorih. Ujutro, u momentu kada je naša duša najotvorenija, u nju se sliva svo zlo koje je svet proizveo prethodnog dana."

Suzana Tamaro, "Idi kuda te srce vodi"

 

Mojoj mami, umjesto riječi
2011/10/01,20:39

Ušli smo u deseti mjesec ove 2011. godine. Već!!!

 

Dobro se sjećam osnovne škole. Maštala sam kako ću jednog dana upisati fakultet, jedva čekala to vrijeme, nekako mislila da, kada odrasteš, možeš sve. A sada znam da, kada si dijete, možeš sve. 

Svaki događaj koji sam znala da mi predstoji, jedva sam čekala, činilo mi se da nikada neće doći taj dan. Rijetki su bili trenuci za koje sam željela da nikada ne prođu, ne zato što nisu bili lijepi nego zato što sam uvijek mislila da može biti i ljepše. Samo jednom u životu sam željela da vrijeme stane jer sam znala da je to tada i nikada više. Ostalih momenata, vodila sam se onom otrcanom: "Uvijek može bolje".

 

I danas, kad pred sobom imam planove koje trebam ostvariti u narednih godinu dana, jedva čekam kada će početi da se realizuju. Teško se usredsredim na ovaj trenutak i mislim kako će sutra biti još bolje a da pri tom, nemam pojma kako je sada. Kao da ne znam da uživam i to, znam, nije dobro. 

 

I evo, sada dok pišem ovaj post, shvatam da za neke stvari više nikada neću imati priliku. Zato, idem da sredim kuću, operem suđe i dočekam mamu sa osmjehom jer znam da, za koji mjesec, neću imati priliku to da radim svakog dana. 

 

I vama, mlađima, koji premalo vremena posvećujete svojim roditeljima, prepričaću priču jedne moje drugarice. 

Mama joj je, kao i svaka mama, nastojala da ugodi u svemu. Štedila ju je teških pa i lakih poslova samo da je pusti da na miru uči. Uvijek je govorila da ima vremena, namučiće se. I, ubrzo nakon završetka školovanja, udala se. Neko vrijeme je sa mužem živjela kod svekrve i svekra koji su bili dobri ali je ovaj put ona bila ta koja je radila i kod kuće i na poslu. Poslije tog vremena došla je mami i rekla: "Žao mi je što ti nisam više pomagala u kući". 

 

----------------

Poštujte svoje roditelje. I kad vam se čini da je njima sve lako, da mama može stići i oprati veš i napraviti ručak i usisati kuću i spremiti krevete i oprati suđe i x nekih stvari, vjerujte da ne može. Samo se pravi da je još uvijek mlada i da ima snage. Čuvajte njenu snagu jer trebaće vam njena mudrost i ljubav u danima kad budete imali svoju djecu...

 

 

 

 

Ovaj post nema naslova
2011/09/27,21:04

Na izmaku sam snage. Koristim poslednje atome da započeto završim, odričem se svega i svačega, ponajviše sama sebe. Kad sam poslednji put odmarala bez razmišljanja i griže savjesti? Ne znam.

Danas, u četiri sata, vrijeme je bilo prelijepo za šetnju. Požutjelo lišće i prohladni povjetarac najavljuju jesen, i to, čini mi se, lijepu jesen. A u mojoj glavi pišti onaj mali glasić, opominje i tjera dalje. 

Umorna sam. Svaki dan plačem jer ne znam drugi način da izbacim iz sebe osjećaj da sam zarobljena, ograničena rokovima. Ali, te suze mi daju olakšanje i komadić snage da se izborim sa svim i korak po korak dodjem do kraja.

Umorna sam i od nerazumjevanja pojedinih ljudi i prebacivanja što ih zapostavljam. Pa, zar prijatelji, ako to jesu, ne bi trebalo da razumiju ako već ne mogu da pomognu!? 

 

Hvala ovim stranicama što mogu na njima da kukam. I hvala vama čiji blogovi mi pomažu da bar na tren odvučem misli od svakodnevnice, čak i kada nemam vremena ni riječi da komentarišem. 

 

 

Hvala ti...
2011/09/24,17:56

Živim 100 na sat poslednjih godinu dana. Trudim se da stignem na sve strane, da što više obaveza riješim za kratko vrijeme, da bi kasnije bilo lakše nositi se sa ostalim. Nije uvijek bilo tako. Znala sam i s noge na nogu da teturam i mislim kako ima vremena. A godine lete, traže svoje. Zato, kao što kaže ona narodna "Što možeš danas, ne ostavi za sutra".

 

Ali, pravdam se činjenicom da nisam imala neki prevelik razlog da požurim. Nisam imala nekoga sa kim sam planirala budućnost, bar ne neku blisku budućnost i mislila sam da će tako ostati još dugo, dugo. Pomirila sam se sa tim. A onda, negdje na pola tih laganih koraka, stigao si me, uhvatio za ruku i poveo putem ljubavi. Natjerao si me da ubrzam korak, da svjetlije gledam u sutra i vjerujem da za mene postoji sreća zvana ljubav i porodica.

 

I sada si moja podrška, guraš me da idem naprijed i završim sve što sam odlagala i trebala završiti prije nekoliko godina. Nije baš lako i jednostavno, ljubav daje krila ali poletjeti moraš sam. Zato neću lagati kako mi sve ide glatko otkad sam te upoznala i kako si zaslužan za sve što sam uspjela. Ali, jesi zaslužan što mi naši planovi daju elan da trčim a ne da hodam ili se samo prebacujem sa noge na nogu. Zaslužan si za iskren osmjeh i srce puno radosti jer tvoja prisutnost je ispunila moj život nečim što se riječima ne može opisati, osjećanjima koja se samo u očima mogu pročitati...

 

Volim te, ljubavi. 

Lj.

 

 

 

"I!? Jeste li se dogovorili oko prezimena!?"
2011/09/17,11:06

Ulazi sinoć moja sestra u našu kuću, udata već 17 godina i kaže: "Kako je to čudno. Živiš negdje 20 godina i onda se udaš, odeš iz svoje kuće, sve se promjeni." A ja zastadoh: "A tek ja, kako ću ja otići nakon skoro 30 godina!?"

 

I onda se sjetim nedavne rasprave oko prezimena, zašto žene uzimaju muževo prezime. Jedna kolegica je rekla da joj time otimaju identitet i da će zadržati svoje prezime. A i ja sam se na svoje navikla, živim sa njim već 28 godina i, unazad pola godine, nekako mi teško pada saznanje da više neću biti G.S. Nije to nikakvo pomodarstvo, već činjenica da volim svoje porijeklo i ponosna sam na svoje korjene. Sutra, kad se udam, negdje će pisati "Ta i ta, od oca tog i tog", a prezime mog oca nigdje se neće spominjati, kao da i ne postoji. 

 

Na jednom vjenčanju, jedna mlada je to lijepo rekla: "Zadržavam svoje, da se zna od koga sam i uzimam njegovo da se zna čija sam". A na drugom, veliki dio gostiju sa mladoženjine strane je napustio svadbeno veselje i otišao uvrjeđen. Dakle, da li mi to pristajemo da nam uzmu naš identitet a oni ne pristaju da uz njihovo prezime stoji i naše. 

 

Cijeli život se zovem ovako kako se zovem. Svi me znaju i po nadimku koji je izveden upravo iz mog prezimena. I, zaljubim se, zavolimo se, odlučimo da se vjenčamo i u jednom trenutku, više nisam G.S. nego neka druga. Ali, ne bi to meni bilo toliko bitno da nisam čula razna mišljenja muškaraca po tom pitanju. Neki su, naravno, tolerantni ili im je čak, svejedno a neki toliko isključivi da ne daju ni da se priča o tome.

Poznajem jedan par koji je kombinovao prezime ali tako da ona svom dodaje njegovo a on svom dodaje njeno. Po meni, katastrofa ali valjda oni imaju svoje razloge kao i ja svoje, pa im se nisam smijala niti čudila. A poznajem i slučaj kada su došli na najavu vjenčanja i kad je matičar pitao nevjestu koje će prezime uzeti nakon vjenčanja a ona odlučila da na svoje doda njegovo, došlo je do prepirke koja se završila tako što su izašli i nikada se nisu vratili, bar ne kod ovog matičara.

 

I sve me to nekako mučilo, kopkalo jer ne želim nekog tako zadrtog i tvrdoglavog da bi zbog prezimena bio u stanju da me ostavi. Zato sam morala postaviti stvari na svoje mjesto i reći svom dragom da razmišljam da budem G.M.S. Zastala mu je knedla u grlu i priznao je da mu nije baš svejedno ali da je to moja odluka i moje pravo, te da ne bi bilo u redu da mi išta zamjeri. A kupio me je rečenicom: "Prezivaj se kako god hoćeš, samo da se mi slažemo i razumijemo"

 

Zaslužio je da ipak razmislim :)

 

"Kako ne znaš, on je faca!!!"
2011/09/10,17:19

Grozim se ljudi koji misle da su iznad drugih, ne znam po kojim mjerilima. Ne volim kad sjedim u kafiću ili prolazim ulicom a neko iz mog društva kaže: "Jao, eno ga. On je ... taj i taj".  Ili ignorišem takve komentare ili namjerno kažem da prvi put čujem za njega pa nerviram sagovornika, kako ne znam ko je to. Briga me ko je. Ne zna ni on ko sam ja. 

 

Ne volim da se hvalim svojim uspjesima a još manje volim kada se drugi hvale. Ako sam uspjela, uspjela sam zato da bih sebi osigurala bolju budućnost i hvala Bogu na tome. Zato se naježim kad mi neko priča kako je završio kojekakve (uglavnom privatne) škole i postao magistar, doktor (!?). Pa, dobro. Zašto to meni pričaš? Neću ja uživati u plodovima tvoga rada pa ne moram ni znati cijelu istoriju tvoje karijere prije nego što znam i kako se prezivaš.

 

Ne volim ni kada ljudi cijene druge ljude po poklonima kojima daruju ili kada moraju dokazati svoju vrijednost skupocjenim poklonima. Ako si ti meni kupio dar u visini polovine moje plate, ne znači da moram i ja da se "revanširam". Bar ja to tako ne gledam. Smatram da ljudi poklanjaju u granicama svojih mogućnosti i tako i ja činim. Nema to veze sa tim koliko te cijenim i poštujem. Neki pokloni koji nisu koštali ništa više od truda da se naprave, vrijedniji su mi od onih bezličnih koji, samo što ne vrište koliko su plaćeni. 


Mrzim ona foliranja "dušo", "srećice", "ljubavi". To mi ni mama ne govori. Posebno to mrzim od potpuno nepoznatih ljudi, često ih srećem na poslu pa mi prosto bude neprijatno kad čujem: "Jao, hvala ti dušice, ti si najbolja osoba koju sam upoznala". Hm, zar smo se upoznale!? 

 

Trudim se da izbjegavam takvo okruženje ali nemoguće je. Zato koristim svaku priliku da ih spustim, bar one kojima smijem odgovoriti bez posljedica. Jer, do prije nekog vremena, bila sam običan učenik, običan student iz obične porodice srednjeg staleža koja nikada nije imala previše niti poznavala bitne ljude. A sada, kad imam dobar posao koji sam dobila zahvaljujući svom učenju i trudu, odjednom, mnoštvo ljudi (koji do juče hoće ili neće pozdraviti u prolazu) oko mene, kao "ti si baš super". E pa nisam. Super sam onima kojima sam bila super i ranije.

 

Zato, kad sam u prilici da nekome pomognem, savjetom, upućivanjem ili skraćivanjem (dužeg) puta, radije ću pomoći onome ko dođe izgubljen, neuk i prost nego onom u odijelu koji mi laska da bi se domogao neke koristi. Ovaj drugi će se ionako snaći.

 

Imala bih još puno toga reći ali dovoljno mi je i ovo malo negativne energije što sam izbacila iz sebe, a koja se nakupila zbog neizbježnog i prekomjernog vremena provedenog u društvu gore navedenih.

 

 

 

 

 

 

Ko je ovdje lud!?
2011/09/09,23:59

Večeras se skupila ljutnja, zamjeranje, čuđenje ljudskom obrazu. I razmišljam da li je takav zaslužio da se opiše na ovim stranicama koje bi mi trebale služiti za odmor. Pa, možda i bi. Bolje da ove negativne misli stoje ovdje nego da ih skupljam u sebi i da, zbog nebitnih ljudi, ne mogu da zaspim.

 

Već dugo, možda godinu ili dvije, "upala" nam je u društvo djevojka. Kolegica sa fakulteta jedne od nas. Ok. Nikada nismo odbacivale nova lica, naprotiv. Uostalom, pojavljivala se jednom u 10 naših izlazaka pa je do nedavno nisam mogla ni procjeniti. 

 

I na stranu sve ostalo, u njen karakter neću da ulazim jer nije mi čak ni drugarica. Ali, njeno prisustvo našim dnevnim kafama i večernjim izlascima se učestalo i nekako mislim da je trebala i sama zaključiti na koji način funkcionišemo sa finansijama. Danas imam ja, sutra ti, prekosutra treća i tako redom. Niti ko broji koliko je ko dao para, ni koliko je tura platio. Bitno da konobari ne trče za nama kad izađemo iz kafane.

 

Ali, pomenutoj osobi, nije navika niti da upita koliki je račun već je u redu da izlazi sa nama skoro stalno i naziva nas svojim društvom dok plaća tačno onoliko koliko je potrošila ili ne plati ni to. I svi smo to primjetili, svako sa dozom straha da kaže naglas, da ne bi neka od nas ispala škrtica zato što neko treći broji svaki novčić. A da ironija bude veća, neko treći ko ima sasvim dobar posao, u odnosu na ostale.

 

I preko svega bih ja nekako prelazila jer nisam konfliktna osoba i neću da zbog siće gubim obraz ali ovo danas je prelilo čašu. Odlazimo na babine šestoj drugarici koja je 100 KM daleko i dogovaramo se da dijelimo trošak za gorivo. Naravno, svaka od nas daje podjednako, neke čak i više nego što treba a "kolegica" kaže kako nema sada sitno, daće kasnije. Kasnije, sjedimo u kafiću, prepričavamo doživljaje i na kraju svega, ista ona vadi siću iz novčanika i ponovo plaća samo svoje piće dok druga (nezaposlena) pita jesmo li još nešto dužne povodom goriva. Samo pogled, kao "nisam iz te priče" i rastanak. 

 

E pa, draga moja, sa mnom više nećeš piti kafu. Ili ja neću sa tobom...

 

 

Prevara
2011/09/09,00:18

 

"Da li odista smatrate da je slabost popuštanje pred iskušenjem?
A ja vam kažem da postoje užasna iskušenja koja zahtevaju snagu i hrabrost da bi im se čovek prepustio.
Staviti čitav život na kocku zarad samo jednog trenutka. Sve rizikovati u magnovenju – bilo da se radi o užitku ili moći – ne, u tome nema nimalo slabosti."

O. Vajld

 

Koliko čovjek treba biti jak ili slab da bi "pristao" na prevaru!? Kažem"pristao" jer vjerujem da je  to stvar izbora. Ne može te nijedna djevojka niti ijedan momak prisiliti na takav grijeh, ne znam koliko da se nudi i nameće. Stvar je izbora hoćeš li misliti o osjećanjima onoga ko te voli i čeka kod kuće ili ćeš misliti o svojoj "reputaciji" i iz straha da ne ispadneš "šonja" popustiti pod pritiskom zanosne plavuše (ili crnke, kome se više sviđa).

 Jeste, možda treba hrabrosti za takav čin. Makar onda kad želiš da ostaneš u vezi koju si upravo upropastio. U suprotnom, i sam ćeš se pobrinuti da se prevara desi. I onda moliš, kuneš se, uvjeravaš, obećavaš. Ne, nije do tebe, nisi planirao, zavela te, nisi bio svjestan šta radiš, nikada to nećeš ponoviti, bla, bla... Radiš moguće i nemoguće samo da zadržiš onu koju voliš više od svega. A o čemu si razmišljao kad si pokleknuo pred iskušenjem!!!

 

Ne padam više na ovakve priče. Sa 20 godina jesam, itekako. Vjerovala naivno da je sve zbog pića. Sad bih mu rekla da prestane piti. 

 Ne može mi niko reći da postupcima ne vlada razum kad se nađe u takvoj situaciji. Kao da se ja nisam našla u opasnoj blizini nekoga ko me potajno privlači i nisam poželjela da osjetim njegov dah na vratu! Ali, kuc, kuc. Šta poslije toga? Srušiš ljubav, razumjevanje, poštovanje građeno godinama zbog jednog trenutka, ne čak ni jedne noći. Uzalud poslije uvjeravati i obećavati. Ako je povjerenje temelj veze, onda veza puca, oprostio ti ili ne. 

 Čak i kad pristaneš da pređeš preko svega, ostaće sumnja i strah koji će sve uništiti...

 

 

 

 

Ta tanka linija između Da i Ne
2011/09/08,01:14

 

Kako da nađem riječi kojima bih se zahvalila nebu koje nas je spojilo. Da li je bila sudbina ili slučajnost da se na taj način sretnemo, upoznamo, zavolimo? Kakve su nas to moćne sile vodile da pristanemo na taj luckasti prijedlog samo da bismo iskazali poštovanje prema nekom trećem? I šta bi bilo da je jedno od nas reklo "ne"?

Ne bih se ja ni okrenula za tobom da sam te negjde srela. Ne bi ni ti za mnom! Možda sam nekada i prošla pored tebe ne znajući da si moja ljubav, čovjek sa kojim ću dijeliti život, snove, želje...

A da samo znaš na kakvom sam dnu bila samo nekoliko mjeseci prije nego što sam začula tvoje korake. To je jedina stvar koju o meni ne znaš. I ne trebaš da znaš da sam nekome ko mi je mnogo značio bila ona druga. Jer to ne govori o njemu nego o meni, koja sam dopustila takvo poniženje. I kad sam smogla snage da se istrgnem iz tog otrovnog zagrljaja, dala sam sebi oduška, provela nekoliko besanih noći i dana negdje daleko van ove svakodnevnice, obrisala prašinu i obećala sebi da ću dati ljudima priliku i da ću ih upoznati prije nego što donesem bilo kakav zaključak.

Zato sam, između ostalog, i pristala na taj ludi prijedlog. Čekala sam, ni sama ne znam šta ni koga, a kad sam začula korake, okrenula se... Kao da sam te cijelog života poznavala. I tačno pamtim prvu misao o tebi, nešto što sam vidjela u tvojim očima i u što vjerujem već dugo. Da mogu imati povjerenja u tebe, da nisi od onih lažljivih, pokvarenih. Iako, sa velikim razočarenjem iza sebe, nekako sam, bez kočnica, vjerovala da si drugačiji. I još vjerujem. 

Ne, nisam se tada zaljubila u tebe, mada bi ovi leptrići u stomaku mogli reći da je to bila ljubav na prvi pogled. Ali, nije. Ljubav se desila kasnije, kad je zaljubljenost malo spustila loptu, kad sam se prvi put zabrinula zbog tebe i iskreno osjećala tvoju patnju.

Ta ljubav još traje i iz dana u dan se zahvaljujem i Bogu i onoj trećoj osobi koja je nešto vidjela u nama i vjerovala da smo stvoreni jedno za drugo. Ne znam kako joj je to pošlo za rukom i kako je imala toliko strpljenja da nas oboje nagovori na jedan takav sastanak (koji smo prezirali) ali sada sam sretna što jeste...

 

 

"Pitaj, ja sve bih ti rekla,
ljubim gde tuga te pekla,
ne daj da nam ljudi kvare dan.

Ljubav u inat nek' živi
kad nam dodju dani sivi,
naš je prozor uvek osunčan"

 

 

 

Jupi... moj prvi post
2011/09/07,23:13

Konačno! Konačno da i ja dobijem svoje mjesto pod suncem nakon godina i godina. Nekako me ne drži mjesto ili jednostavno nisam našla neko gdje se osjećam kao kod kuće.

 

I baš, baš, baš imam potrebu da pišem pa bile to teme za plakanje, za smijanje, za obično "pražnjenje" nakon običnog ili pak, napornog dana na poslu. Nisam ja neki pisac. Pišem iz srca, onako, za sebe. Ne mislim na šta će ličiti kad završim niti volim da prekrajam rečenice i misli. Šta sam rekla-rekla!!! Ups, napisala. 

I, kao, pišem pjesme. I ono malo ljudi koji imaju privilegiju da ih pročitaju, i to svaku petnaestu, kažu da su dobre ali, ipak nisam ni pjesnik.

Mada, ne sporim činjenicu da sam, kao dijete maštala da upravo to postanem. I zanosila sam se mišlju da bih bila uspješna. Čak sam htjela da budem i novinar. Odgovorili su me. Jednog dana sam im zahvalna a drugog im zamjerim. Iz različitih razloga.

Ovo je, valjda, način da kompenzujem taj nedostatak, tu neugašenu želju za pisanjem. Kad pronađem one pričice zbog kojih sam se zanosila da mogu biti pisac, prosto poželim da ovako, amaterski, lupkam po tastaturi i budim ukućane taman kad utonu u najslađi san.

 

Pa eto, dobro vam došla moja malenkost...

 

 

«Prethodni   1 2
 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu
"Dok žena plače, suzama sprema zasjede"
eXTReMe Tracker